Često se u javnosti čuje da "građani očito nisu zainteresirani za više demokracije, jer ne koriste ni mehanizme koji su im na raspolaganju", te kako "ne mogu svi odlučivati o svemu, jer kako bi to izgledalo u praksi"?
Prije svega, ljudi ne koriste mehanizme na raspolaganju zato jer ili uopće nisu informirani o njihovom postojanju, a kamoli da ih se potiče da ih koriste, ili ne vjeruju u te, mahom netransparentne mehanizme koji uopće ne definiraju ničiju političku odgovornost.
Političke zajednice koje participaciju i demokraciju ozbiljno shvaćaju kao promociju i omogućavanje sudjelovanja svima (s posebnim naglaskom na sve moguće marginalizirane skupine) investiraju ogromna sredstva i nebrojene sate što plaćenog, što volonterskog rada. Najočitiji primjeri su brojni slučajevi participativnog budžetiranja diljem svijeta, a nedavno posebno u bogatim zemljama kapitalističkog "Zapada" (dosta velikih gradova u SAD-u, Pariz, Reykjavik, Barcelona, Madrid) i za razliku od nas gleda se ukloniti svaku moguću barijeru za sudjelovanje, pa u mnogim slučajevima (mahom sredinama s velikim brojem "ilegalaca") nije potrebna nikakva identifikacija, organiziraju se sastanci na manjinskim jezicima, osigurava čuvanje i animacija djece, itd.
Ukratko - ako želimo demokratski angažman naroda, njega treba sustavno poticati. Naše ga elite očito ne žele. Radnička fronta ga želi i spremni smo sve navedeno, i više, napraviti da bi ga dobili, a zbog toga jer radimo u korist naroda sigurni smo da ćemo ga i dobiti.
Primjedba da "ne može svatko odlučivati o svemu, jer kako bi to izgledalo u praksi?" uvijek se javlja kao diskvalifikacija demokratskih modela. Sigurno je da ne može svatko odlučivati o svemu, jer nismo svi upućeni u sve stvari, no to ne znači da ne možemo uklanjati barijere u trenutnom sustavu i jačati popratne (pa makar i savjetodavne) mehanizme s ciljem da što veći broj ljudi što više zna o svim procesima demokratskih praksi.
Tu se dobar dio posla može odraditi već na planu e-demokracije. Mi već imamo e-Građane, sustav na koji se poprilično jednostavno može nadograditi neka e-demokratska platforma.
Primjeri Islanda (crowdsourcing Ustava) ili Estonije (gdje je preko njihove platforme e-Građani svatko može predložiti "ideju" za parlament, a parlament raspravlja o top 15 "ideja" svake godine) pokazuju da je tako nešto moguće. Adaptirano na lokalnu razinu takav sustav već sada mogao bi proraditi na način da o prijedlogu gradsko vijeće mora raspravljati ako skupi, primjerice 0.1% "lajkova", a referendum mora raspisati ako skupi, recimo 10%.