Rad i "uhljebi"

Autor: Hrvoje Štefan

Prema pojašnjenju na internet stranicama Zavoda za lingvistiku Filizofskog fakulteta u Zagrebu, imenica "uhljeb" spada u neologizme, a njezino je značenje – "osoba koja zarađuje na lagan način, bez mnogo truda, obično se odnosi na zaposlenike čija je plaća iz državnog proračuna". Dodatno, piše da postoje dva značenja, prema prvom "kojem su skloni internet libertarijanci i anarhokapitalisti, uhljeb označava sve one koji primaju plaću iz državnog proračuna". Prema drugom značenju, "uhljeb je osoba koja prima plaću iz državnog proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života."

Dakle, prema oba značenja uhljeba primarno određuje činjenica da prima plaću iz državnog proračuna, dok je razlika u tome dal su svi koji primaju plaću iz državnog proračuna uhljebi (što prema libertarijacima jesu) ili samo oni koji su nekvalificirani, nesposobni, koji izbjegavaju posao i čiji rad ne stvara u očekivanoj ili normiranoj mjeri dovoljnu količinu i kvalitetu upotrebnih vrijednosti (s obzirom da funkcija onih koji su plaćeni iz državnog proračuna nije da direktno doprinose stvaraju razmjenske vrijednosti, kao radnici u privatnom i/ili "realnom" sektoru ).

Zašto sve ovo spominjem? Pred neki dan kolumnist portala Liberal, Branimir Perković, tagirao me iznad šeranog članka sa Indeksa u kojem piše kako je neki lik dobio otkaz u gradu Vrgorcu jer je za vrijeme radnog vremena previše visio po kavama, kako je u svojem fejsbuk statusu naveo gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić. Perković je taj otkaz pohvalio kao pozitivan primjer i istaknuo kako bi došlo do velikih ušteda u javnoj potrošnji kada bi svaka jedinica lokalne samouprave dala otkaz barem jednoj osobi koja "radi isto" (visi po kavama, op H.Š). Na to sam mu odgovorio kako mi je pomalo ironično da osoba poput njega koja po cijele dane, dakle i za radnog vremena, visi po fejsbuku i piše komentare na Liberalu, kritički apostrofira nečiju radnu etiku i zagovara otkaze neradnicima i 'uhljebima'. Perković mi je na to odgovorio da radi kod privatnika i da njegov radni učinak nije javna stvar jer ga nitko osim privatnika za kojeg radi ne plaća.

Dakle, opet imamo situaciju da nerad u javnom sektoru jest uhljebarenje, a nerad u privatnom sektoru nije (kao što je privatno plaćanje doktoru u javnoj bolnici mito a poštena tržišna kompenzacija u privatnoj). No jel pravedno da se nerad tretira bitno različito s obzirom na to dal se dešava u javnom sektoru ili u privatnom sektoru? Zar ne bi svaki dohodak koji ne proizlazi iz rada trebao biti problematičan (osim u slučaju hendikepiranih ili radno nespsosobnih), bez obzira dal se radi o javnom ili privatnom sektoru i zar ne bi društvo trebalo osigurati uvjete da svi ljudi imaju razmjernog udjela u društveno potrebnom radu i da im taj rad osigurava materijalne pretpostavke za puni i svestrani razvoj ličnosti?! .

Ako zarađuješ na tržištu, bez obzira koliko je tvoja pozicija izložena konkurenciji ili bila monopolistička ili oligopolistička, bez koliko je tvoja zarada rezultat različitih oblika rente (kao dohotka koji po definiciji ne proizlazi iz rada), uopće nije bitno koliko efektivno ulažeš radnog napora, ti svoju plaću ili dohodak ili njihov izostanak u potpunosti zaslužuješ. Netko ko se rodio u bogatoj obitelji ili tko je zaposlen "preko veze" u privatnoj firmi sa dominantnom tržišnom pozicijom, pozicijom osiguranom raznim oblicima zaštite od konkurencije (npr. intelektualnim pravima vlasništva) i visokim ulaznim troškovima, taj prema Perkoviću u potpunosti zaslužuje visoku plaću bez obzira kakav bio njegov radni učinak ili radni napor. S druge strane, radnici iz javnog sektora, posebno iz javne administracije, nikada dovoljno ne rade i njihov učinak je uvijek nezadovoljavajuć jer nikada ne daju dovoljno za onaj iznos koji ih porezni obveznici plaćaju (to je još jedna ironija da su najbučniji oko harača kojeg im država otima za financiranje uhljeba sitni poduzetnici i samozaposleni, dok se javni proračun u skoro 2/3 puni iz PDV-a, dakle potrošnog poreza kojeg plaćaju svi potrošači, pa dakle i sami "uhljebi").

Uostalom, kako mjeriti dal netko radi dovoljno (ulaže radnog napora) i dal je njegov radni učinak zadovoljavajuć? Kolika je odgovornost nižih ešalona javne uprave radi loše sistematizacije radnih mjesta i funkcija javne adminsitracije zbog čega njihov radni napor, bez obzira dal bio iznad ili ispod prosječan, donosi nezadovoljavajuće rezultate? Fascinantna je ta logika hajke na uhljebe i zahtjeva za njihovim otpuštanjem jer je javna administracija prespora i neučinkovita, kao da će manji broj ljudi na veći obim posla imati bolji učinak nego veći broj ljudi.

U konačnici, hajka na uhljebe nije pitanje sankcioniranja neradnika i racionalizacije rada javne uprave već je izraz negativne solidarnosti između radnika privatnog i javnog sektora ('zašto bi netko imao veću socijalnu sigurnost i radnička prava od mene u privatnom sektoru, zašto bi bio pod manjim stresom i prijetnjom otkaza') koja pogoduje prvenstveno kapitalu i kapitalistima (po onoj vjekovnoj – podjeli pa vladaj). 'Gorivo' te negativne solidarnosti jest ideološka 'zabrana u mišljenju' da se nadiđe podjela na javni i privatni sektor, da se imaginira i politički zahtjeva oblikovanje takvog načina proizvodnje koji će biti usmjeren na zadovoljenje potreba svih ljudi, načina proizvodnje koji neće radnike stavljati u odnose destruktivne konkurencije već kooperacije i zajedničkog i demokratskog odlučivanja oko svih pitanja koja ih se materijalno i egzistencijalno tiču. No takav način proizvodnje zasigurno neće biti kapitalistički jer kapitalizam proizvodi podjelu i destruktivnu konkurenciju među radnicima, njihovu međusobnu indiferenciju, ideološki 'izmješta' krivnju za podređenost i eksplotaciju na druge radnike umjesto na kapitaliste i na društveno-ekonomski sistem koji osigurava njihovu klasnu vladavinu. I Branimir Perković je nažalost 'korisni idiot' u tom 'poduhvatu'..