*Slobodni prijevod citata Georgea Carlina. Gledajte ga ako niste.

Piše: Marko Milošević

Većina stvari vezanih uz netom završene parlamentarne izbore jasne su. Čekamo na jedan od nekoliko mogućih raspleta i konačan popis ljudi koji će nam krojiti sudbinu u bližoj budućnosti. Dok čekamo, možemo se zabaviti i potrošiti nešto vremena čitajući najrazličitije komentare i stavove ljudi o takozvanom festivalu demokracije u kojem smo nedavno sudjelovali. Usprkos nebrojenim razlikama između tih prognoza, komentara i analiza, svima im je jedno zajedničko: svjesno ili ne, kreću od osnovne pretpostavke da živimo u kapitalizmu (privatno vlasništvo nad većinom ekonomije + uglavnom slobodno tržište), i da je to nešto dobro.

Osobno smatram da je to šteta, jer tako javnost ostaje zakinuta za prilično veliku i raznorodnu kolekciju teorija i tekstova iz raznih društvenih znanosti, kao i političkih tradicija koje se na njih naslanjaju, koje se bave kritikom kapitalizma i njemu pripadajućih političkih sistema.
Zabrinut zbog prava građanstva na kvalitetno i potpuno informiranje, odlučio sam se napisati ovaj tekst kao pokušaj smanjenja tog deficita u ponudi antikapitalističkih stavova. Siguran sam u postojanje potražnje te imam potpunu vjeru u nevidljivu ruku slobodnog tržišta, koja će me pomaziti i pronaći mi neki kutak gdje ću postaviti svoj štand s idejama.

Krenimo redom.

Ako ste radnica (ili radnik), žao mi je – izgubili ste ove izbore. Naime, ni jednoj od tri pobjedničke opcije nije ni najmanje stalo do vas i vaše dobrobiti. Možda ste to primijetili kroz potpuno izostavljanje same riječi „radnik“ kroz praktično cijelu izbornu kampanju, osim u refleksnim, šupljim i nedefiniranim izjavama o novim radnim mjestima. Takve izjave, međutim, ionako izgovaraju svi otkako je izbora na zemlji jer je nezaposlenost stalni pratioc kapitalizma od njegovih najranijih dana.

Sukladno zaglušujućoj šutnji o najvećoj društvenoj skupini je i nepostojanje bilo kakve značajne rasprave o standardu ljudi koji žive od rada, zatim o plaćama, uvjetima rada, radnom zakonodavstvu, ili o omjeru menadžerskih i radničkih plaća u privatnom sektoru.

Situacija je nešto bolja za one koji su samo „građani“ (koji ne zarađuju za život legalnim radom za poslodavca – naročito ako rade u privatnom sektoru tj. za kapitaliste), a najbolja se čini onima koji su „poduzetnici“, puno rjeđe „poduzetnice“ – oni nisu silazili s usana praktično ni jednog kandidata. Razlika je bila jedino u tempiranju i intenzitetu obećanja i pohvala upućenih našim čarobnim privatnicima. Zašto je tomu tako, i što to znači?

Prije svega, hrvatsko društvo trenutno nema ni jedan od dva glavna, tradicionalna tijela organizirane borbe za radničke interese: masovne borbene sindikate i radničke stranke.

Pod „borbeni“ sindikati podrazumijevam spremnost i sposobnost sindikata da do krajnjih granica zakona (a ukoliko je potrebno i van njih) ulazi u borbu ne samo za svoje članove i radnike u srodnim ili istim sektorima, nego i solidarno za druge sindikate i poduzeća.

Pod „radničke“ stranke podrazumijevam one koje zauzimaju kritičan stav prema kapitalizmu (reformistički, kao u slučaju skoro izumrlih socijaldemokrata ili radikalan, u slučaju socijalista, gdje se osobno svrstavam, i ostalih antikapitalističkih tradicija). Također, takve stranke ne financiraju se iz privatnog kapitala ili dubokih džepova "poslodavaca" poput Ježića, Čermaka, Todorića, Hanžekovića ili Horvatinčića, niti s njima sklapaju bilo kakve pogodbe.

Takvo stanje praktično potpune praznine na području radničke politike traje, uz manje ili više vrijedne iznimke, svih 25 godina suvremene Hrvatske, i donosi sa sobom brojne posljedice koje su jedna gora od druge. Pogledajmo koje su neke od njih.

Prije svega, organizirani kapital (to su oni divni ljudi iz Hrvatske udruge poslodavaca) rješava se svog jedinog pravog neprijatelja. Naime, za razliku od istinskih radničkih organizacija, birokratizirani sindikati i središnjice, kao i sve ostale stranke takozvane srednje struje, praktično bez iznimke na svijetu se ili potkupljuju novcem, ili discipliniraju uskraćivanjem novca, financiranjem protivnika i medijskim napadima. U ovom procesu jedino pitanje je „koliko dugo“ prije nego ih se privede na liniju klimatskih promjena u korist poduzetnika – manji porezi, manja regulacija poslovanja, uvjeta rada i zaštite okoliša, niže plaće. Osjećate li razvoj kako dolazi?

U slučaju tvrde i ekstremne desnice ionako je uvijek riječ o projektu dijela domaćeg kapitala u grčevitoj borbi za očuvanje svojih privilegija, pa ovdje nećemo na njih trošiti riječi – ionako su relativno loše prošli na izborima.

Druga bitna stvar koja se mijenja u nedostatku jakih radničkih organizacija događa se na polju jezika i ideja. O stvarima se počinje govoriti na drugi način, koriste se drugi pojmovi (radnik postaje zaposlenik/djelatnik; solidarnost postaje konkurentnost; jednaka prava postaju jednake šanse itd.), dok ono što se zove „javni prostor“ poprima karakteristike i vrijednosti koje odgovaraju onoj društvenoj snazi koja u organiziranim radnicima vidi prijetnju i ekonomske interese suprotne svojima.

E, zato je na (skoro) svakom reklamnom listiću poduzetništvo i reforma, a ni na jednom radništvo, povećanje plaća ili ekonomska jednakost.

Detalj iz povijesti: činjenica da smo u krizi s ovakvim stanjem nema nikakve veze – usred najveće ekonomske krize modernog svijeta, u SAD-u 30-ih godina (uz nezaposlenost od 25%), savezništvo socijalista i komunista s borbenim i militantnim sindikatima natjeralo je „reformistički“ nastrojenog predsjednika Roosevelta da doslovno ni iz čega, bez ikakvog presedana, „izmisli“ socijalnu državu – naknadu za nezaposlenost, mirovinsko osiguranje, i državni projekt stvaranja 15 milijuna novih radnih mjesta u javnom sektoru.

Porez na dohodak bio je u kategoriji od oko 70% za sva primanja iznad neke luksuznije svote – za svaki zarađeni dolar iznad, recimo, 100.000 tadašnjih dolara, vraćali ste društvu kroz porez natrag 70 centa. Često i više, ovisno o vremenu i iznosu koji se oporezuje. Tako je izgledala Amerika nekad, dok je imala snažnu ljevicu, i to je razdoblje koje ju je katapultiralo na mjesto svjetske supersile. Još i danas njeni financijski i vojno-industrijski kompleksi parazitiraju na onome što je nekoliko desetljeća takvih društvenih odnosa uspjelo podići – sve dok se „poslodavci“ nisu organizirali i ojačali politički dovoljno da razmontiraju i socijalnu državu i lijeve partije i sindikate te nas tako uvedu u čari današnjeg neoliberalizma. Sudbina tzv. kejnzijanskog modela kapitalizma i jake socijalne države na Zapadu u razdoblju nakon 2. svjetskog rata, inače, služi kao lekcija svima koji vjeruju u mogućnosti kontroliranja kapitala i njegovo zauzdavanje u svrhu javnog interesa. No, vratimo se današnjoj Hrvatskoj.

U nekim stvarima, ova predizborna kampanja nije se puno razlikovala od većine dosadašnjih. Takozvani „lijevi centar“ govorio je mahom građanima i poduzetnicima, a „desni centar“ kao i ekstremnija, fašistička desnica o Hrvatima i poduzetnicima. Radnici kao pojam (ili čak klasa!), sindikati, ili iole utjecajne stranke koje barem kritiziraju privatni sektor i kapital, u praktičnom smislu za hrvatsku politiku ne postoje osim, u slučaju radnika i sindikata, kao prepreka koju se treba zaobići ili potkupiti. Kad se ove činjenice imaju u vidu, komentari plaćenika kapitala koji zapomažu zbog navodnih „ostataka socijalizma“ ili „komunističkog mentaliteta“ u Hrvatskoj, zemlji s jednom od najnižih poreznih stopa na kapital u Europi, zvuče prilično suludo.

Doduše, čovjek koji se identificira kao socijalist ionako se mora naviknuti na svašta ako želi djelovati u Hrvatskoj i sačuvati nešto zdravog razuma.

S druge pak strane, ovi izbori nam ipak donose određenu novost: potpunu izjednačenost dvije glavne stranke poslodavaca u Hrvatskoj i novu, tehnokratsku treću opciju koja je podjednako udaljena od obje velike stranke, uz pozadinsku veću sklonost konzervativnim stavovima i, posljedično HDZ-u. Pa pogledajmo, iz perspektive jednog poganog socijalista, što nas vjerojatno očekuje u budućnosti.

Najkraće rečeno, najbolje čemu se možemo nadati od nove nade u hrvatskoj politici, formira li se neka nova Vlada uz podršku MOST-a, nešto je manje korupcijskih skandala nego što smo navikli. To znači da dolazi novi set menadžera u politici koji još uvijek nije umrežen niti korumpiran kao što je slučaj sa veteranima, SDP-om i HDZ-om. Ništa se drugo neće promijeniti na bolje iz perspektive velike većine našeg stanovništva – uostalom, to se, realno, niti ne obećava. MOST prije svega govori o bolnim rezovima u javnom sektoru i pomaganju poduzetnicima u nekom obliku, a od nas se očekuje da vjerujemo da će taj smjer zaobilaznim putem dovesti do općeg blagostanja jednom kad se stvari "dovedu u red" ili se provedu "reforme".

U takvoj općenitoj, nepreciznoj retorici i parolama prepisanim iz Agrokorovih powerpoint prezentacija Petrov i ostali MOSTovi zapravo imaju sijamske blizance u Milanoviću i Karamarku. Naročito pozivanjem na sveprisutne "reforme" koje se spominju uvijek i u svakoj prilici, ali uvijek ostaju prilično nedefinirane – od nas se valjda očekuje da točno znamo na što se misli. Ta činjenica ove tri opcije čini suštinski potpuno podudarnima, barem u sferi ekonomije, što je prilično dobra podloga za daljnje zbližavanje, ako ne i najbolja. Naravno, zanemarimo li – kao što bi trebali – cirkus predizbornih izjava i uvreda te karakter i probleme s egom gorespomenutih. Iz te perspektive šanse za veliku koaliciju, s mostom između lijeve i desne obale – točnije, između desne i desnije – ne izgledaju potpuno nemoguće. Osobno bih bio zadovoljan takvim raspletom, jer bi značio još brže i temeljitije kompromitiranje onog za što su nam rekli da se zove "visoka politika".

Naravno, to je ipak najmanje izgledan rezultat, pa vjerojatno možemo očekivati manjinsku vladu jednog od dva bloka s MOST-om kao kontrolorom brzog i temeljitog obavljanja "reformi" i "bolnih rezova". Naravno, moguć je i raskol u MOST-u na bilo koju od dvije strane, kao i niz drugih scenarija, uključujući i skoro ponavljanje izbora. Ne mislim se baviti prognozama ili komentarima na moguće scenarije, prije svega jer svo ovo vrijeme u tekstu pokušavam pokazati koliko je konačno preslagivanje političke moći nakon ovih izbora nebitno iz perspektive koju zastupam.

Na kraju, ostaje činjenica da podizanja materijalnog standarda većine radno aktivnog stanovništva u skoroj budućnosti jednostavno neće biti, naročito za većinu radnika privatnog sektora. Ta jednostavna i neugodna činjenica direktna je posljedica nepostojanja masovnih, snažnih i borbenih organizacija posvećenih upravo cilju podizanja standarda radnog naroda. Sudeći po nešto manje od 1400 glasova koje je Radnička fronta, čiji sam ponosni član (usprkos rezultatu!), dobila na izborima, na tom nas području čeka još puno rada i napora.

Situacija je nešto bolja na sindikalnoj sceni. Naime, iako sindikalne središnjice ne pokazuju znakove života, savršeno preslikavajući na svoj način stanje među političkim strankama, na nižim sindikalnim razinama sve se češće javljaju znaci otpora i borbenosti te nezadovoljstva glavnim sindikalnim strukturama. Svakako treba imati na umu da u obje arene, političkoj i sindikalnoj, masovnija borba za radnička prava kreće od nule, ako ne i minusa.

Borbenost i izdržljivost sindikata u Hrvatskoj uskoro će se testirati na najvišoj razini – rješavanjem sudbine dva najveća poduzeća u zemlji, HEP-a i INA-e. Prva je još uvijek stopostotno državna firma, sa velikim profitima i velikim brojem zaposlenih sa solidnim primanjima, čija je privatizacija najavljena u zadnjim mjesecima bivše Vlade. Druga je kriminalnom privatizacijom MOL-u već ozbiljno ugrožena, a tisuće ljudi završile su na cesti dok se isto sprema još stotinama, dok ostali očekuju velika smanjenja plaća.

Razina solidarnosti između radnika unutar ovih poduzeća, kao i jednih s drugima, bit će od ključne važnosti, ali također i svih ostalih radnika i sindikata spremnih za borbu i povezivanje, imamo li na umu važnost ove dvije firme za ostatak naše slabašne ekonomije.

Jedna stvar je u svakom slučaju izvjesna: sljedećih nekoliko mjeseci sigurno će biti od presudne važnosti za smjer u kojem će se naše društvo kretati u bližoj budućnosti, prije svega u materijalnom smislu. Međutim, za pokazatelj smjera u kojem ćemo ići, morat ćemo, umjesto saborskih klupa, uputiti pogled nešto niže, na ulice i radna mjesta – tamo odakle su krenule sve društvene promjene u povijesti. Na "vrhu" imamo samo kružni most koji spaja Jedno te Isto.

Neće proći dugo vremena prije nego se ova zadnja rečenica potvrdi. Nadam se da ćete se, nakon što se u to svi skupa uvjerimo, vratiti na ovaj tekst i dopuniti svoje prijašnje komentare na mrežama i portalima u skladu s novim informacijama.

Za kraj, čestitke svima na obavljenom poslu – sudjelovanjem na izborima obavili ste svoju građansku dužnost i dali svoj maksimalan doprinos u borbi za pravednije društvo. Ili ipak ne?

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?