Na početku svoje knjige o političkoj ekonomiji Jugoslavije, Susan Woodward sa određenom dozom nostalgije zapisuje da «nitko tko je proučavao Jugoslaviju nije pobjegao čari njezine gostoljubivosti i beskrajne kompleksnosti; nitko ne može pobjeći bolnom osjećaju gubitka zbog tragične smrti.» (Woodward, 1995, xvi) No premda Jugoslavije nema već skoro trideset godina ona se neprestano vraća. Vraća se u raznim formama. Prije svega u formi svojeg kraja: u posljedicama brutalnih i besmislenih ratova za njezino nasljeđe. Taj mučni nacionalistički teret 1990-ih danas predstavlja ideološki legitimitet svih političkih sustava nastalih razbijanjem jugoslavenske države. Trijumf nacionalizma također dominira i razumijevanjem njezine cjelokupne prošlosti pa je Jugoslavija odjednom svedena na tamnicu naroda ili zločinački totalitarni režim. No Jugoslavija se vraća i kao kulturno-nostalgično sjećanje na bolji socijalni standard. Najmanje se vraća tamo gdje je najviše potrebno, kroz svoj početak: široko narodno zajedništvo protiv nadmoćnijeg fašističkog okupatora i njegovih pomagača.

 

Pustimo prošlost i okrenimo se budućnosti! – česti vapaj raznih aktera naše stvarnosti utoliko otkriva nemoguće jer sva je sadašnjost strukturirana onim prošlim. I sve se čini da i budućnost dolazi iz prošlosti, jer kao da nam šalje poruku: ili će narodi ovih prostora naučiti da surađuju za zajedničko dobro, kao što su to činili u Drugom svjetskom ratu, ili će svaki propasti pojedinačno, kao «sitni kusur u tuđem računu». Od nacionalne suverenosti u čije ime su se vodili ratovi nije ništa preostalo. Jugoslavenski prostor nikada nije bio manje suveren –  politički, ekonomski, pravno ili vojno - a nefunkcionalne države postale su igračke interesa sa zapada i istoka. No kako otvoriti prostor progresivnim snagama i započeti internacionalnu suradnju, kako prihvatiti da se od prošlosti ne može pobjeći i da je valja razumjeti, a inspiraciju tražiti u onoj viziji budućnosti kakvu želimo živjeti?

 

Vrata budućnosti već su jednom bila otvorena. Revolucionarna pobjeda ostvarena u Drugom svjetskom ratu postavila je temelje za temeljitu transformaciju društva. Taj put nije bio nimalo jednoznačan niti harmoničan, ali je proizveo velike modernizacijske skokove. Ne radi se samo o tome da je dominantna poljoprivredna struktura ekonomije brzo ustupala mjesto industrijskim postrojenjima, već je transformacija zahvatila sve sfere društvenog života.

 

Čitave generacije učile su čitati i pisati, i to ne više pod plamenom svijeća nego pod svjetlima žarulja. U brojna kućanstva uvedena je struja i voda, gradile su se ceste, pruge, mostovi, naselja, vrtići, škole, bolnice, domovi kulture, kazališta, kina… Sva ta modernizacijska postignuća izgrađivana su u cilju razvoja i napretka, a ne za potrebe tržišta. U međuvremenu su mnoge tvornice, domovi kulture i kina uništeni, zatvoreni ili prenamijenjeni u procesu «prilagođavanja tržištu», a javne institucije poput bolnica i fakulteta komercijalizirane su. Nemoguće je vratiti se unatrag, nemoguće je ponovno proživjeti bolju prošlost, ali se iz prošlosti mora učiti. Historija bi trebala ukazivati na vrijedne lekcije o onome što nam može i danas koristiti. To su elementi budućeg u prošlosti i možda nam pomognu na putu prema budućnosti.

 

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?