Autor: Drago Markiša

Čelnici Hrvatskog nogometnog saveza, redom notorni nogometni mafijaši, već godinama zapomažu o tome da Hrvatskoj treba novi veliki stadion na kojem će igrati reprezentacija – ili, kako se to sad po novom popularno zove, nacionalni stadion. Iako je i prije bilo nešto priče o tome, nešto je obećavao i Bandić, priča se vratila u prvi plan tek s potpuno neočekivanim ogromnim uspjehom hrvatske nogometne reprezentacije koja se plasirala u finale Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Političke elite na vlasti su već iskoristile te velike uspjehe te se KGK i Plenkovića teško može vidjeti izvan dresa u kockicama, a premijer Plenković je prije koji dan i obećao gradnju „nacionalnog stadiona“. Rezon je jasan – treba i dalje jahati na nacionalizmu koji proizvodi oduševljenje nogometnim rezultatima, treba naći nešto što će zasjeniti sve druge realne probleme (npr. nekoliko stotina tisuća ljudi koji su se iselili iz zemlje u zadnjih par godina ili činjenicu da imamo za trećinu manje realne plaće po kupovnoj moći nego prije 40 godina) i, u konačnici, zašto ne osigurati nešto državno garantiranog profita za podobne građevinske kapitaliste?

No treba li nam uopće „nacionalni stadion“? Mora li zemlja, potencijalni svjetski prvak, imati jedan veliki reprezentativni stadion? Odgovor je, vrlo jednostavno – ne.

Kao prvo, takav stadion teško da bi se koristio više od par puta godišnje. Reprezentativnih utakmica je malo, a pola ih se igra u gostima. Osim toga, tamo bi moglo biti nešto koncerata, ali nikako dovoljno da bi takav stadion bio isplativ. Što bi se s njim desilo, jasno je po problemima i neisplativosti Arene Zagreb ili Spaladium arene u Splitu. I njih se gradilo bez razmišljanja, iz političkog populizma i radi pogodovanja privatnom kapitalu i dobili smo što smo dobili.

Kao drugo, Hrvatska stadione već ima! Potpuna je laž reći da nam nedostaje stadiona. Naša je nogometna infrastruktura, što se toga tiče, sasvim zadovoljavajuća. Zagrebački Maksimir je, doduše, stvarno ružan, ponajprije zahvaljujući katastrofalnim intervencijama u zadnjih 20-ak godina, ali što onda? To je velik i sasvim funkcionalan stadion. Zar ćemo zato što je ružan graditi novi u istom gradu za nekoliko stotina milijuna kuna?

Ako je pak do ružnoće, splitski je Poljud još uvijek prekrasan, također je velik i sasvim funkcionalan. Osim toga, u Hrvatskoj postoji i još nekoliko manjih stadiona – kao što je npr. Gradski vrt u Osijeku – i svi oni itekako mogu zadovoljiti potrebe nogometne reprezenatacije. Osim toga, svi su rečeni stadioni u gradskom, dakle javnom, vlasništvu. Nijedan od njih nije privatan – kao što to zna biti slučaj u inozemstvu. Dakle, nema nikakvog razloga da gradimo još jedan javni stadion (u zemlji i inače poznatoj više po gradnji crkava nego bolnica i škola).

Naravno, problem s Poljudom, a zato na njemu reprezentacija već 15-ak godina gotovo uopće ne igra, je u tome što HNS u Splitu i Dalmaciji nije nimalo popularan – zato što Torcida i ostali navijači s opravdanjem negoduju protiv HNS-ove mafijaške politike, Zdravka Mamića, privatizacije nogometa, pogodovanja Dinamu i ostaloga. Dakle, problem s igranjem na najljepšem stadionu Hrvatske je u tome što popularna „repka“ (već je i sama ta riječ zazorna u Splitu) tamo ne bi imala pravu podršku, možda čak i suprotno.

No za to je kriva sama mafija na čelu HNS-a – zašto bi svi mi koji u Hrvatskoj živimo za to morali graditi novi stadion? Nije li jednostavnije da se mafija makne? (Naravno, to ne ide samo tako jer je situacija u nogometu samo odraz svega što i inače vidimo u politici i ekonomiji.) Dovedite nekog normalnog na čelu HNS-a, maknite Zdravka Mamića, pretvorite reprezentaciju iz Mamićeve privatne prćije u pravu reprezentaciju i ne trebate graditi novi stadion – imate već prekrasni Poljud!

I na kraju treba reći još jednu stvar. HNS će u Rusiji dobiti ogroman novac – samo za ulazak u finale 122 milijuna kuna (od čega će, doduše, 40% ići igračima, selektoru itd.). No ulaganje velikog dijela tog novca u „nacionalni stadion“ bilo bi potpuno promašeno. Nogomet u Hrvatskoj ništa neće dobiti izgradnjom stadiona koji će se možda popuniti dvaput godišnje. Ono što bi stvarno pridonijelo nogometu, ali i društvu u Hrvatskoj, bilo bi veliko ulaganju u bazičnu infrastrukturu – u nogometna igrališta za djecu, u dvorane, prostore za trening, nogometne škole, trenere itd.

Takva bi sistemska ulaganja (kakva postoje npr. u Njemačkoj ili na Islandu) omogućila ne samo razvoj nogometa i nastavak stvaranja mladih talenata (koji su se dosad samo „događali“ jer nikakvog sistema – osim mafijaške profitne monopolističke prćije zvane Mamićev Dinamo – nije bilo), nego bi i brojnoj djeci širom Hrvatske pružila šansu da se rekreativno bave sportom. Naravno, poznajući kako Hrvatski nogometni savez funkcionira – teško je tako nešto očekivati.

I stoga će ovaj neočekivani ogroman uspjeh nogometne reprezentacije, koji se dogodio ne sistemski i planski nego slučajno i usprkos sistemu, ostati samo eksces i privremena utjeha narodnim masama u Hrvatskoj. Nogomet je opijum za mase, a zna se tko droge distribuira – i one prave i one metaforičke.

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?