Piše: Matija Đolo

Često na raznim društvenim mrežama, u libertarijanskim i desničarskim medijima možemo čuti kako se Radničku frontu naziva „neradničkom“ frontom, a članove i članice Radničke fronte „uhljebima“, „neradnicima“ „parazitima“ i „onima koji su na državnoj sisi“.

No je li to zapravo tako? Kada pogledate sve klasične kapitalističke, ili bolje rečeno „mainstream stranke“ poput HDZ-a, SDP-a, HNS-a, HSS-a itd. vidjet ćete da upravo tamo sjede, ili također bolje rečeno - leže paraziti, neradnici i ostali sitni i krupni karijeristi. Kada ste zadnji put čuli da je neko postao član HDZ-a, ili SDP-a zato jer zaista vjeruje u te stranke i njihov program? Vjerojatno davno, ili možda čak nikada.

Moramo se zapitati zašto je to tako? Pa upravo zato jer se u te stranke ulazi samo kako bi se ostvarila osobna korist. Od onih najnižih ešalona po mjesnim odborima i gradskim četvrtima, pa sve do raznih tajnika, predsjednika, zamjenika predsjednika, zamjenika zamjenika predsjednika i tako redom...

Po čemu je Radnička fronta drugačija od ostalih političkih stranaka u Hrvatskoj?

Po tome što u Radničkoj fronti nema hijerarhijskog ustroja. Svi članovi i članice su potpuno jednaki, a najviše tijelo stranke je Skupština, koju pak čini sveukupno članstvo koje samostalno živi, ili točnije preživljava od svog minulog rada. Stoga je jednostavno nemoguće da neko putem RF-a ostvari osobnu korist, dok kod klasičnih političkih stranaka svaki dan se vode borbe oko prijestolja, kao što je to sad slučaj u SDP-u. Svima nam mora biti jasno da ove borbe u SDP-u nisu ideološke borbe, tobože lijeva i desna struja, ili „dva ovna na brdu“. To su borbe za vlastitu guzicu, borbe u kojoj pobjeda donosi financijsku korist i pojačava utjecaj u društvu. Svaki dan kad listamo novine, otvaramo razne portale, imamo priliku pročitati kako je neki član HDZ-a ugurao „svog malog“ u državnu firmu, ili kako je neki SDP-ovac zaposlio svoju suprugu u gradsko poduzeće, dok vi svakodnevno šaljete molbe za posao, odakle najčešće ne dolazi ni odgovor...

Ima li „lijeka“ za sve to?

Ima. Tom lijeku ime je demokratski socijalizam 21. stoljeća u kojem neće biti ćaćinih sinova koji se voze u najnovijem BMW-u, dok kako smo imali prilike vidjeti, radnice u jednom privatnom poduzeću ne smiju uzeti pauzu kako bi otišle na wc. Također, moramo prestati slijepo vjerovat liberalnim političarima koji nas često uvjeravaju u nekakav „moralni kapitalizam“ ili „kapitalizam s ljudskim licem“. Nema ništa ljudsko u tome što vlasništvo sredstava za proizvodnju pripadaju kapitalistima, kriminalcima i ratnim profiterima koji su nam preko noći ukrali poduzeća koje su naše majke, očevi, djedovi i bake gradili golim rukama. Moramo se izboriti za sistem u kojem ćemo odlučivati svi zajedno - želimo li crkve i fontane, ili želimo škole, vrtiće i sportska igrališta? Također, moramo se odlučiti, želimo li na vlasti imati parazite, kriminalce i neradnike, ili će radnici i radnice biti oni koji će odlučivati o svojoj sudbini? Odgovor Radničke fronte se zna. Pobunite se!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found