Nakon godina padanja plaća i pogoršavanja radnih uvjeta, vidimo li na pomolu novi oblik radničke klase? Kada je početkom 1970-ih završio poslijeratni [ekonomski] boom, kapitalisti diljem svijeta su to pokušali naplatiti programima ubrzanog rasta (speed-ups) i stvarnim smanjivanjem plaća. Radništvo se pobunilo, tako da su 1970-e postale razdoblje velikog radničkog otpora. Suočeni s ozbiljnim radničkim otporom, kapitalisti diljem svijeta su se okanili obrane takozvanih „poduzeća od strateške važnosti“. Kapital je otpisan i od 1979. s ulaganja u proizvodnju preseljen u loše plaćene ekonomije u takozvanim „zemljama u razvoju“ gdje je bilo moguće ostvariti veći profit. To je bio ključni moment globalizacije.

U UK, primjerice, broj zaposlenih u proizvodnji pao je s 27% na manje od 8% (danas). Niske plaće nisu prevladale samo u „industrijaliziranom svijetu“. Radnici u starijim kapitalističkim državama imaju stvarne prihode niže nego 1979. unatoč velikom usponu produktivnosti (tj. eksploataciji) u proizvodnji. To priznaju čak i šefovi. S obzirom da su globalizacija i kapitalističko „restrukturiranje“ u posljednja četiri desetljeća doveli do velikog gubitka radnih mjesta (posebno u teškoj industriji), mnogi misle da je radnička klasa u starim kapitalističkim državama izgubila „svoj identitet“. 

 

Novi klasni identitet?

Mi bismo rekli – promijenila je svoj klasni identitet. I to nije ništa novo, budući da se kroz kapitalističku povijest radnička klasa neprestano mijenjala. U UK je danas 83% radne snage zaposleno u uslužnom sektoru, koji uključuje i socijalne usluge kao što su zdravstvo i obrazovanje. Dok sistem klizi u sve dublju i dublju ekonomsku krizu, ovi sektori ne mogu biti adekvatno plaćeni. Posljedica toga je da su nekad privilegirani „profesionalci“ koji su se godinama obrazovali došli na prvu liniju kapitalističkog udara. Njihovi radni uvjeti ubrzano su postali isti kao i kod svih drugih radnica/ka. Od liječnika do odvjetnika, od scenarista do učitelja, cijeli jedan spektar profesionalaca našao se u situaciji u kojoj nema više kontrole nad odlukama vezanim uz svoj posao od ljudi koje kontroliraju „aplikacije“ u skladištima ili tzv. gig ekonomiji (prekarnih/privremenih/honorarnih poslova) – što je još jedan sektor u kojemu raste klasni otpor.

U UK smo vidjeli kako se profesija proletarizirala u štrajkovima mlađih liječnika/specijalizanata prije dvije godine ili u borbi školskih asistenata u Durhamu i Derbyju prošle godine. Sada je došao red na odgojno-obrazovne radnike/ce diljem svijeta. Učiteljice/i u Kentuckyju i Oklahomi upravo štrajkaju. U Kentuckyju zbog smanjenja mirovina dok je u Oklahomi budžet za obrazovanje srezan za 28% zbog čega neke škole rade samo četiri dana tjedno. Slijede ih i u Arizoni. Nema sumnje da su ohrabreni dugom borbom koju su pokrenuli učitelji/ce u Zapadnoj Virginiji, doslovno bez podrške svoga sindikata. 

U Keniji i Zimbabveu učiteljski štrajkovi traju već tjednima. U Keniji su se pridružile medicinske sestre, od kojih mnoge dugo čekaju zaostale plaće. One i oni su sada dio proletarijata koji ne bi iznenadio mladog Karla Marxa. On je predvidio da će razvoj kapitalizma polarizirati društvo i uništiti srednju klasu te veliku većinu svesti na proleterske uvjete. 

„Buržoazija je sa svih dotad poštovanja dostojnih djelatnosti na koje se gledalo s pobožnim strahom skinula privid svetosti. Ona je liječnika, pravnika, pjesnika, čovjeka znanosti pretvorila u svoje plaćene najamne radnike“. (Komunistički manifest)

 

Štrajkovi na britanskim sveučilištima

U UK to možemo promatrati izbliza i osjetiti na svojoj koži. Nastavno i pomoćno osoblje je štrajkalo tjednima zbog promjena u mirovinskom sustavu. Odbili su „prljavi“ ugovor koji im je iza leđa potpisao UCU (University and College Union) i pripremaju se za nastavak borbe. U tome imaju ogromnu podršku studenata i nekih pomoćnih radnika/ca zbog kojih se ono što je moglo biti tek sekcionalna/partikularna borba pretvorilo u nešto šire.

Uključeni u tu borbu, neki obrazovni radnici stječu novi osjećaj klasne svijesti. Naposljetku, polovica predavača su part-time prekarni radnici s kratkoročnim ugovorima (na određeno) ili bez ikakvih ugovora. Štrajk je također doveo mnoge od njih do razmišljanja o smislu njihovog posla i prirodi društva u kojemu žive. Naravno, radi se o radikalnoj manjini, no ona predstavlja opasnost za sistem koji proizvodi visokoobrazovane za koje ima sve manje i manje posla. Ako se diplomirani studenti koji su pod- i nezaposleni izvan obrazovnog sektora počmu pitati što se događa, mogu postati dio šireg, radikalnijeg pokreta radničke klase. Takav pokret bi trebao slomiti sve nametnute podjele na temelju nacionalnosti, rase, roda, invaliditeta, profesija i članstva u sindikatu.

Ovo neizbježno uključuje propitivanje granica sekcionalizma i legalizma koje nameće država, a na to sindikati još nisu spremni. U svakodnevnoj borbi za plaće i uvjete, radništvo ima samo jedno oružje, a to je njihova kolektivna sposobnost da odbace kooperaciju s poslodavcima. 

I štrajk na UCU za mirovine i onaj učitelja u Zapadnoj Virginiji pokrenuli su obični radnici, no sindikalni službenici su bili brzi u sklapanju ugovora iza njihovih leđa. U Zapadnoj Virginiji su dobili automatsku telefonsku poruku da je štrajk gotov, unatoč činjenici da guverner nije još bio potpisao ugovor. Na UCU, sindikat pokušava prodati trik odgađanja rezova mirovina za godinu dana kako bi se mogli bolje pripremiti za sljedeću rundu. Zaustavili su ih glasovi na sastancima i na demonstracijama. Vjerojatno će sljedeći potez sindikata biti online glasanje kako bi se potkopala solidarnost štrajkaša. Problem nije samo u tome što je sindikalna birokracija neodgovorna, već što je i dio zakonskog okvira same države. Svi sindikati postoje kako bi pregovarali o plaćama u ime sistema. Svako propitivanje, praktično ili ne, biva odbačeno.

Ono čega se poslodavci i vlast doista boje je vrsta samoorganiziranja radničke klase kakvu smo vidjeli u Zapadnoj Virginiji i na UCU. Kada se maknemo od sindikalnih rituala i struktura koje su nam na raspolaganju, tada postajemo opasni, posebno kada sve više radnika vidi potrebu za uključivanjem. U prošlosti su radnici često stvarali vlastite strukture kojima su direktno uzimali borbu u svoje ruke (skupovi u kvartovima, štrajkački komiteti, radnički savjeti, čak i nezavisne grupe na radnom mjestu). Premda često kratkotrajna, autentična borbena tijela se pojavljuju i nestaju zajedno s borbama. U smislu donošenja odluka, još od Pariške komune, delegiranje (a ne predstavljanje) je klasična metoda organizacije radničke klase. Državi i poslodavcima to je neprihvatljivo, radije imaju sindikate koje mogu kontrolirati.

Kapitalistička kriza neće nestati. Sistem ne može ništa više ponuditi, samo će svima nama povećavati stresne, loše plaćene, prekarne uvjete rada.. Kontinuitet takvih uvjeta stoji nasuprot preživljavanju samog čovječanstva (jer kapitalizam u svom vječnom „rastu profita“ uništava planet za svakoga). 

Potreba za rušenjem klasnog društva i stvaranjem ljudske zajednice zasnovane na našim potrebama, a ne na profitu iz dana u dan postaje sve hitnija.

Prevela Sanja Kovačević
Preuzeto s:
https://www.leftcom.org/en/articles/2018-05-13/new-class-composition-new-struggles

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?