Sredinom osamdesetih godina u bivšoj državi, brodogradnja je bila jedna od ključnih grana privrede, a Jugoslavija je igrala jednu od najbitnijih uloga u svjetskoj brodogradnji, pri čemu je nemjerljivo najveći udio imala Socijalistička Republika Hrvatska: imala je najveći broj većih brodogradilišta rasprostranjenih po cijeloj obali, uz pripadajuću infrastrukturu, fakultete, institute...
Brodogradnja je kroz medijsku hajku zadnjih desetljeća, prikazana kao zastarjela i neprofitabilna industrija koja samo siše proračunska sredstva. Ova iskonstruirana slika dio je klasičnog mainstream i neoliberalnog diskursa, s jasnim ciljem da se obezvrijedi domaća proizvodnja, iako ona u mnogim djelatnostima još uvijek ima veliki potencijal. Brodogradnja kao takva jest niskoprofitabilna industrija u kojoj se profiti mjere u svega nekoliko postotaka (u pravilu do 5 posto dobiti). Ipak, brodogradnja je jako zahvalna industrija na koju se vežu druge (pa i mnogo profitnije) grane industrija: metalurgijska, elektronička, drvna industrija... Polovicu materijala i dijelova brodova do sada je proizvodila domaća industrija i time je domaća brodogradnja poput lokomotive vukla naše druge industrije te pokretala unutrašnju proizvodnju i potrošnju. Sve to značilo je mnogo ubranih poreza na jako puno razina, koji su se onda opet slijevali, između ostalog, u brodogradnju okrećući tako kotač koji je malim ljudima donosio stabilno i relativno dobro plaćeno radno mjesto, a domaćoj ekonomiji stvarnu vrijednost. Samo jedan proizvedeni brod značajno je popravljao sliku naše vanjske trgovine. Brodogradnja i dan danas, srozana na ovu razinu, ima udio od 1,5-2% u BDP-u i do 12% u izvozu. Treba napomenuti i kako su brodovi sagrađeni u našim brodogradilištima i dalje na cijeni zbog visoke kvalitete u odnosu na mnoge konkurentske zemlje.
Za razliku od ostalih grana privrede i s obzirom na svjetsku konkurenciju, naša brodogradnja je još uvijek u povoljnom položaju. Iako nam iz europske trojke uvijek dolaze isti naputci, o deregulaciji, liberalizaciji i ne miješanju države u „tržišne“ poslove, zanimljivo je kako zemlje evropskog kapitalističkog centra štite svoje industrije. Cijeli je niz takvih primjera, od poljoprivrednih grana u Francuskoj do metalurgijske industrije u Njemačkoj. Konkretno, trenutno vodeći brodograditelji u svijetu, Korejci i Kinezi ulažu velike napore i velika državna sredstva kako bi održali svoju brodogradnju te time pomagali i ostale grane domaće industrije. Nigdje na svijetu ne postoji krupnija brodogradnja bez pomoći države kako bi ova grana uopće mogla funkcionirati.
Devedesete godine najbolje su ocrtale na koji je način privatizacija uz neizostavnu prateću korupciju devastirala domaću privredu. Postavlja se pitanje zašto onda hrvatske vlade uporno prepuštaju dijelove naše privrede „tržišnoj utakmici“ i to najčešće domaćim ili stranim špekulantima koji preuzimaju desetljeća društvenog ulaganja i generacije radničkog rada te po principu „zdrpi i briši“ uništavaju stotine milijuna (budućih milijuna) vrijedne proizvodne tvrtke. Odgovor naravno treba tražiti u „tržišnoj“ logici koju bogati Zapad nameće perifernim zemljama kako bi za svoje zaštićene kapitale tražili tržišta, uništavajući pritom konkurenciju.
Kapitalistički način proizvodnje nameće imperativ ostvarivanja što većeg profita u što kraćem periodu i to u pravilu za pojedinca ili malu grupu, pritom ne štedeći radnike preko čijih se leđa ovo najčešće prelama. U brodogradnji, kao i u ostalim granama privrede dolazi do prepuštanja radnika „kooperantima“ uz, naravno, ekstremno pogoršanje radnih uvjeta. Tzv. „liberalizacija tržišta rada“ radnike je svela na nesigurne ugovore o radu od par mjeseci čime se prvenstveno ubila mogućnost radničkog bunta radi mogućnosti ostanka bez posla. Da su plaće manje (a kod mnogih kooperanata se uopće ne isplaćuju) i da su radnici kod tih „malih“ poduzetnika bez ikakve sindikalne zaštite znaju već i vrapci na grani. Javna je tajna i cijeli niz namještenih poslova između kooperanata i korumpiranih uprava brodogradilišta, pri čemu goleme količine novca iz škverova završavaju u privatnim džepovima, umjesto kao investicija u proizvodnju ili u rukama radnika i lokalne zajednice.
Vrlo su jasne namjere špekulanata kojima su olako predani najveći hrvatski škverovi. Sva brodogradilišta redom su u istim problemima koje uzrokuju upravo oni, crpeći višak vrijednosti iz brodogradnje, uz manjak gospodarske vizije nesposobne vlasti (ili vlasti koja radi za interese zemalja kapitalističkog centra) i sitno-oportunističku kliku uprava, pa i ponekih sindikalnih vođa. Sve se opet prelama preko leđa i generacija radnika, a naši škverovi bi na ovaj način vrlo brzo mogli postati turistička odredišta za bogate, dok bi domaći ljudi za njih maltene robovali kao sobarice, konobari i kuhari. Recept „uništi pa jeftino prodaj“ nešto je što stanovnici ove zemlje gledaju više od četvrt stoljeća. Vrijeme je da tome kažemo - dosta!
Radnička fronta zalaže se da se 3. maj vrati u društvene ruke za istu onu cijenu za koju je Uljanik grupa došla do vlasničkog udjela. Radnička fronta protivi se stranom ili bilo kakvom preuzimanju riječkog 3. maja od strane domaćih ili stranih konzorcija. Najveći riječki škver predan je u ruke Uljanik grupi za 1 kunu prije samo nekoliko godina. Postavlja se pitanje ima li pravo Uljanik grupa koja je u rukama domaćeg tajkuna prodavati stranim konzorcijima? I to po kojoj cijeni?
Radnička fronta kao politička stranka istinske ljevice beskompromisno podržava radnike u njihovoj borbi za očuvanje našeg, riječkog 3. maja bez kojega Rijeka ostaje bez 1700 radnih mjesta, čime produbljuje negativni trend zemlje iz koje se mladi masovno iseljavaju. Također, podržavamo i radničke borbe drugih škverova: Uljanika, Brodotrogira, Brodosplita i radnika svih ostalih škverova, protiv korumpiranih uprava, privatnih „investitora“ koji izrabljuju radnike i rješavaju ih se radi brzog stjecanja profita. Protivimo se gašenju ove životno vrijedne grane po domaću privredu. Podržavamo proteste i sindikalne akcije, pozivamo na daljnju eskalaciju radničkog bunta, pritisak na sindikate i one njihove vrhuške koje nisu spremne na radničke akcije, te na kraju, i u slučaju potrebe, pozivamo i na radničko preuzimanje škverova.
Naši konkretni zahtjevi su:
- Vraćanje svih škverova u društveno vlasništvo, preuzimanje upravljačkih paketa ili eksproprijacija onih koji su na upitne načine došli u vlasništvo škvera.
- Postavljanje brodogradnje kao strateške državne industrije uz planiranje proizvodnje i razvoja. Država mora nastupiti kao zaštitnik domaće proizvodnje te aktivno podržavati razvoj i širenje domaće proizvodnje.
- Demokratsko i radničko postavljanje uprava te radnički nadzorni odbori kako bi se spriječilo korumpirano djelovanje sitno-oportunističkih klika i političkih elita koje ne rade u interesu radnika, škvera i društva kao cjeline.
- Vraćanje radnika kooperantskih firmi u matična poduzeća
- Suradnja škverova sa što više domaćih proizvođača, povećanje komponente domaćeg proizvoda u brodogradnji i povezivanje s domaćim brodarima.
To su nužni koraci kako bi se domaća privreda povezala, proširila svoje proizvodne kapacitete, dovela do veće zaposlenosti i veće potrošnje kao ulog za daljnje pokretanje privrede.