Obrazovanje je središnja komponenta revolucionarne akcije, posebno tijekom nerevolucionarnih vremena, a posebno za članstvo lenjinističkih partija. Zapravo, Lenjinovo krucijalno djelo o organizaciji i vodstvu Što da se radi? dotiče se pitanja obrazovanja, uključujući svijest i teoriju.

 

Kao polemika protiv ekonomizma – koji smatra da radnička klasa razvija vlastitu revolucionarnu svijest spontano kao rezultat svakodnevne borbe – Lenjin je tvrdio da je spontanitet samo svijest „u embrionalnom obliku“ i da je potrebno nešto više od toga. Spontanost je nužna, no u konačnici ograničena na „ono što je sada“. Drugim riječima, spontanost sama po sebi ne može vidjeti dalje od izoliranih svakodnevnih borbi niti gledati prema novom društvu. Lenjin je nazivao taj spontano generirani  um (mindset) „sindikalnom sviješću“ [op. prev. u domaćim prijevodima se koristi termin 'tredjunionistička svijest']. 

 

Ova analiza dovela je Lenjina do stava da „bez revolucionarne teorije ne može biti ni revolucionarne prakse“. Pod tim je mislio kako bi bez teorije, koja ima sposobnost spajanja individualnih borbi i problema s totalitetom društvenog i ekonomskog sistema, borbe bile ograničene na reforme unutar postojećeg sistema. Revolucionarnu teoriju ne razvijaju intelektualci iz akademskih učionica, već se ona razvija kroz komunističku partiju koja je sačinjena od radnica i radnika koji postaju „socijalistički/e teoretičari/ke“. U takvoj partiji, napisao je, „sve razlike između radnika i intelektualaca… moraju biti eliminirane“. 

Lenjin je vjerovao da su radnici sposobni za više od tredjunionističke (sindikalne) svijesti. Zapravo, ismijavao je one koji su inzistirali apeliranjem na „prosječnog radnika“: „Vi gospodo, koji ste toliko zabrinuti za 'prosječnog radnika' zapravo vrijeđate radnike svojom potrebom da ih nadglasate kada diskutiraju o radničkoj politici i radničkom organiziranju“. Napisao je i da su organizatori zapravo „unazadili radništvo svojim besmislenim govorima o tome što radničke mase 'mogu shvatiti'.“

Pedagogija obespravljenih 

Tu dolazimo do pitanja pedagogije. Pedagogija je proces kojim ulazimo u edukacijske angažmane s drugima. To je pitanje koje komunisti u SAD-u moraju ozbiljno shvatiti, posebno u ovom trenutku, kada se razvija novi istinski masovni pokret. Naravno, važno je ne odbaciti one kojima je ta borba nova ili su ograničeni liberalizmom ili „sindikalnom sviješću“, no potrebno je razmišljati izvan vlastitoga stava te prema vlastitoj pedagogiji.

Knjiga Paula Freirea „Pedagogija obespravljenih“ može nam pomoći u tom smislu. Freire je bio revolucionarni brazilski edukator koji je bio zatvoren i prognan iz domovine 1964. zbog svog učiteljskog djelovanja. Kao i svaka dobra revolucionarna knjiga i ova knjiga je odraz stvarnog iskustva. U slučaju Freirea, knjiga je odraz njegovog rada na kampanjama opismenjavanja u kojima je poučavao siromašno seljaštvo čitanju i pisanju te kako da, njegovim riječima, nauče „imenovati svijet“.

Pedagogija obespravljenih bila je na meti desničara u SAD-u (a trenutno je zabranjena u javnim školama u Arizoni). Knjiga ukazuje na edukacijske elemente revolucionarnih pokreta i, kao takva, sadrži reference na Marxa, Lenjina, Guevaru i druge. Zapravo, Freire koristi Castra i Kubansku revoluciju kao primjer pedagogije koju zagovara.

Ova knjiga se posebno bavi pitanjem kako da revolucionarno vodstvo pogura borbu naprijed ili kako da poučava masovni pokret. Zanimljivo, na ovu knjigu se uglavnom referira na akademiji, a njezine čvrste veze s revolucionarnim vodstvom se rijetko, ako uopće, spominju.

Problem: „bankarska“ pedagogija

Pedagogija obespravljenih ima dvije faze. Tijekom prve faze „potlačeni otkrivaju svijet opresije i kroz praksu se predaju njegovoj transformaciji“. Tijekom druge faze, koja dolazi nakon transformacije svijeta opresije, „ova pedagogija pripada potlačenima i postaje pedagogija svih ljudi u procesu permanentnog oslobođenja“.

Prva faza Freireove pedagogije odnosi se na gledište potlačenih i njihov odnos sa svijetom. Započinje spoznajom/prepoznavanjem da potlačeni posjeduju i svijest potlačenog i svijest opresora (tlačitelja). Tlačiteljska svijest je neprijatelj kojega treba likvidirati.

Tlačiteljska svijest teži transformaciji svega što je okružuje u objekt svoje dominacije. Zemlja, imovina, proizvodnja, ljudsko stvarateljstvo, sȃmi ljudi, vrijeme – sve se svodi na status objekta i njegovu raspoloživost.

To je ono što radi kapitalizam: uzima sve i pretvara u privatno vlasništvo, uključujući i našu sposobnost da radimo. Ovo ima izrazito snažan dubinski utjecaj na svijet, uspijevajući ubrizgati tlačiteljsku svijest u potlačenog. Stoga, moramo razdvojiti tlačiteljsku svijest od potlačene osobe, te tu svijest moramo transformirati. 

Način na koji se uključujemo u tu transformaciju apsolutno je krucijalan, i tu dolazimo do pitanja pedagogije. Tradicionalnu pedagogiju Freire naziva „bankarskom pedagogijom“. U „bankarskoj“ pedagogiji, učitelj je onaj koji posjeduje znanje, a učenici su „prazne posude“ u koje učitelj unosi/pohranjuje to znanje. Dobrim učiteljem smatra se onaj koji što više napuni tu posudu. Sadržaj ostaje apstraktan učeniku, nepovezan sa svijetom i stran životu učenika.

„Bankarska pedagogija“ – kakva je najrasprostranjenija u američkim javnim školama – pretpostavlja da su potlačeni neznalice i naivci . Osim toga, tretira potlačene kao objekte, na isti način na koji to čini kapitalizam.

Važno je napomenuti, „bankarska pedagogija“ događa se neovisno o političkoj prirodi sadržaja. Čak i komunisti i revolucionari mogu provoditi takvu pedagogiju i objektificirati ljude. To se događa kada revolucionarne grupe nadglašavaju ljude, govore im da moraju čitati njihove novine zbog točne analize, ismijavaju ih kad ne „pjevaju“ njihove slogane i ne slijede njihove upute. To je elitistički oblik obrazovanja u kojemu neki prosvijetljeni pojedinci ili sekte smatraju da su oni, i samo oni, opremljeni da „imenuju svijet“. Freire ovo naziva „manipulacijom“ i „kulturalnom invazijom“ i to je nešto što se događa neovisno o našim stavovima ili našim politikama. 

Stoga, nije dovoljno biti prijateljski naklonjen pridošlicama i pozdraviti njihovu borbu. Moramo ih moći angažirati u autentičan obrazovni odnos.

Rješenje: dijaloška pedagogija

Ispravna obrazovna metoda za revolucionare je dijalog, a odnosi se na nešto vrlo specifično. Istinska uključenost u dijalog znači postati partner/ica ljudima. U ovom slučaju, „učitelj/ica nije više jedina koja podučava, već netko tko je i sam poučavan u dijalogu sa učenicima, koji istovremeno uče i poučavaju. Postaju zajednički odgovorni za proces u kojemu se razvijaju i rastu“.

Zadaća revolucionara je da se angažira u našoj klasi i s našim ljudima - u istinskom, autentičnom dijalogu, refleksiji i akciji. Ako imamo dijalog bez akcije, tada smo tek „salonski revolucionari“. S druge strane, ako imamo samo akciju bez dijaloga i refleksije, tada imamo tek puki aktivizam.

Stoga, revolucionarne organizatore ne definiraju samo revolucionarni ideali koje imaju ili akcije koje poduzimaju već i njihova skromnost, strpljivost i volja da se uključe u odnose s eksploatiranima i potlačenima. Nije moguće „usaditi“ u druge uvjerenje u borbu. To mora biti rezultat vlastite svijesti ("conscientização") ili rezultirati stvaranjem kritičke svijesti.

To je delikatan i odgovoran proces za koji nije moguće unaprijed napisati scenarij. Pa ipak, postoji nekoliko općih elemenata.

Kao prvo, moramo dobro upoznati naše ljude, njihove probleme i njihove težnje. To znači da moramo učiti od ljudi, prepoznajući da, čak i ako se radi o njihovim prvim demonstracijama ili ako su glasali za demokrate na prošlim izborima, oni nas imaju što naučiti. Što više iskustava naučimo od ljudi, naše teorija će biti bogatija, i više smo povezani sa svakodnevnom stvarnošću radnika i opresiranih ljudi danas. Naša klasa pršti kreativnim i intelektualnim snagama čije izražavanje ili razvoj kapitalističko društvo ne dopušta. Revolucionarna partija je jača što više kultivira te snage.

Kao drugo, moramo osigurati mogućnosti drugima da shvate svoje probleme u dubljem i širem kontekstu, te pogurati naprijed njihove težnje. Freire daje konkretan primjer:

„… ukoliko u datom historijskom trenutku temeljna težnja naroda ne ide dalje od zahtjeva za povećanjem plaće, vođe mogu počiniti jednu od dvije pogreške… Mogu  svoje djelovanje ograničiti na poticanje tog jednog zahtjeva ili mogu odbaciti takvu široko rasprostranjenu težnju i zamijeniti je nečim „dalekosežnijim“ – no nečim što ljudima još nije u prvom planu.… Rješenje leži u sintezi: s jedne strane, vođe moraju prepoznati zahtjev naroda za povećanjem plaće, a s druge taj zahtjev postaviti kao problem. Tako kao problem postavljaju stvarnu, konkretnu, povijesnu situaciju u kojoj je zahtjev za većom plaćom samo jedna dimenzija. Tako će postati jasno da ispunjenje samo tog zahtjeva ne može biti konačno rješenje.“

Kroz taj proces i narod i revolucionarno vodstvo djeluju zajednički te kolektivno imenuju svijet. Istinsko znanje je proizvod autentičnog djelovanja i stvarnog uvjerenja u jačanje borbe.

Parole i novine su ključna oruđa revolucionarne borbe, no ne zato što ljudima usađuju istinu. To su oruđa koja dodatno kristaliziraju zahtjeve i analizu začetu u dijalogu s drugima. Uključujemo se u taj dijalog i akciju s nadom i uvjerenjem, jer vladajuće sile bivale su zbačene, a mase stvaraju povijest.

 

Izvor: http://hamptoninstitution.org/communist-education.html#.Wvq2gKqFMdW

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?