Građanski odgoj je korisna edukacija u mjeri u kojoj se putem ovog izbornog izvanškolskog predmeta educira djecu o pitanjima ljudskih prava, demokracije, rodne ravnopravnosti, funkcioniranja lokalne samouprave, vladinog i nevladinog sektora, volontiranja, aktivizma. Građanski odgoj upozorava na štetnosti diskriminacije, manipulacije medija, nezdrave prehrane; razliku između potreba i želja, na problem rodnih stereotipa i diskriminacije na temelju spola, itd.

Radnička fronta će ipak glasati suzdržano za ovaj prijedlog i to prije svega jer je riječ o obrazovnom programu koji je u potpunosti ograničen horizontom tržište ekonomije, poduzetništva i individualizma. U udžbeniku se pojavljuje samo jedna figura u svijetu rada i proizvodnje – to je poduzetnik, dok se riječi rad, radnik i radništvo gotovo i ne pojavljuju.

Poduzetništvo se definira puno šire od ekonomskih odnosa. “Poduzetnik je osoba koja posjeduje vlastito poduzeće” ali i “način razmišljanja, djelovanja i rješavanja problema”. Za poduzetništvo se kaže da je to odgovorno ponašanje, koje donosi motiviranost, usmjerenost, inovativnost, kreativnost, otvorenost prema novome.“Biti poduzetan”, piše u udžbeniku, “znači imati razvijene vještine koje omogućuju uspješno vođenje vlastita života”. Uspjeh, ostvarivanje ciljeva i preuzimanje odgovornosti – postavljaju se kao dobre poduzetničke osobine i stavljaju na sam vrh pozitivnih društvenih karakteristika.

No mit o herojskom individualnom poduzetniku u ekonomiji davno je otišao u povijest. Najnerazvijenije zemlje su pune poduzetnika. Prema istraživanju OECD-a u zemljama u razvoju 30-50% nepoljoprivredne radne snage je samo-zaposleno. U nekim od najsiromašnijih zemalja postotak ljudi koji rade kao samostalni poduzetnici čak je iznad toga – 66,9% u Gani, 75,4% u Bangladešu, a čak 88,7% u Beninu. Na ulicama siromašnih zemalja, naići ćete na žene, muškarce i djecu svih dobi koji prodaju sve čega se možete sjetiti – to je individualno poduzetništvo.

Suprotno tomu, na bogatom Zapadu poduzetništvo je kolektivni posao. Poduzetništvo se oslanja na bogatu infrastrukturu. Ni Edison ni Gates nisu postali što su postali individualno već uz pomoć institucija – ako ni čega drugog onda znanstvene infrastrukture koja im je omogućila da upotrijebe i eksperimentiraju svojim znanjem.

U razvijenim zemljama pak samo je 12,8% nepoljoprivredne radne snage samo-zaposleno. U nekim zemljama taj omjer čak je niži od jednog na deset ljudi: 6,7% u Norveškoj, 7,5% u SAD-u, 8,6% u Francuskoj. Šansa da će prosječna osoba u nerazvijenoj zemlji biti poduzetnik je više nego dva puta viša nego u razvijenim zemljama (30% naspram 12,8%). Razlika je pak 10 puta ako usporedimo Bangladeš i SAD (7,5 naspram 75,4). U najekstremnijem slučaju šansa da će netko iz Benina biti poduzetnik je 13 puta veća nego u Norveškoj (88,7 naspram 6,7).

Problem afirmacije poduzetništva je i širi – riječ je o individualizaciji krivnje i tumačenje neuspjeha kao posljedice nedostatka individualne inicijative, umjesto, što je najčešće slučaj - socijalnih faktora i okružja. Činjenica da netko može uspjeti u specifičnom poslu ne znači da svi mogu uspjeti u njemu. Ipak tržišna igra povezana je s fenomenom neplaniranih posljedica. Tržište je zbir djelovanja svih aktera koje redovito donosi fenomene koje većina nije mogla predvidjeti niti uklopiti u vlastite poslovne planove.

Kroz građanski odgoj, a u segmentu rada i proizvodnje – trebali bismo promicati osvještavanje o radničkim pravima, osnovama ekonomije, razumijevanju proizvodnih odnosa, promicati rad neovisan od fluktuacije i nepredvidivosti tržišta, kao i zastupati radničku solidarnost.

Ovaj program je pak, složen iz perspektive dominantne neoklasične ekonomike koja je definirala pretpostavke tržišne igre unutar ponude, potražnje i tržišta – koje se prvenstveno pojavljuje u funkciji spajanja ponude i potražnje, a isključivo na temelju ekonomskog interesa, bez izvanjskog upletanja države ili neke druge „vanjske” instance.

No ideja da će nerazvijene zemlje procvjetati putem podzetništva je mit. Kako su pokazali mnogi ekonomisti, ako nisu poduprti nekim institucijama i dodatnim fondovima – poduzetnički krediti ne polučuju cilja. Zemlje u razvoju imaju niže šanse za uspjeh jer se profit teže može razvijati i okrupnjavati. Poslovni modeli se moraju stalno razvijati, a u zemljama u razvoju postoje ozbiljna ograničenja geo-politike.

Par je i povezanih problema – nekritička afirmacija stjecanja novca, potrošnja prema željama, individualizacija krivnje i ignoriranje socio-ekonomskih determinanti, socijalni darvinizam međusobne učeničke kompeticije, pretjerano isticanje asertivnog ponašanja i potrebe zaštite svojeg JA. Konstanta je individualizam.

GOO ne možemo podržati ako želimo promjenu društveno-ekonomskog sistema koji s jedne strane stvara podjelu na šaćicu super bogatih kapitalističkih eksploatatora i rentijerskih parazita (onih 120 koji u Hrvatskoj imaju minimalno 30 miliona dolara i onih 11000 koji imaju minimalno milion dolara vrijednosti imovine) i na 800 000 ljudi koji žive na ili ispod granice siromaštva i preko 300000 blokiranih… S druge strane, trebali bismo podržati obrazovanje koje možda ne vodi temeljitoj društveno-ekonomskoj promjeni, ali vodi ublažavanju tih golemih i rastućih ekonomskih i socijalnih nejednakosti, pogotovu na kapitalističkoj periferiji gdje postoji golema strukturna nezaposlenost, gdje radno sposobni ljudi moraju masovno emigrirati ili raditi prekarne poslove kako bi spojili kraj s krajem.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?