Još donedavno priča je bila posve različita. Imali smo i do 300 tisuća nezaposlenih. Posla jednostavno, nakon razoraznih privatizacija 1990-ih i krize koja je počela prije 10 godina, nije bilo dovoljno. „Poslodavci“ su, kako im se uvijek ideološki tepa, to iskorištavali kako bi radništvo što više izrabljivali – isplaćujući crkavice, kasneći s plaćama, ne plaćajući doprinose, ne plaćajući prekovremeno, kršeći sve moguće zakone… Ako nećete vi, ima tko hoće – govorili su. To je tržište – govorili su.

A sada se situacija odjednom naglo promijenila. Granice su otvorene i ljudi masovno odlaze u inozemstvo, već njih nekoliko stotina tisuća u zadnjih nekoliko godina. Ljudi su odlučili da im je dosta crkavica, neisplaćivanja plaća i doprinosa, neplaćanja prekovremenih, užasnih radnih uvjeta… Nije bilo teško vidjeti da je situacija u središtu evropskog kapitalizma, u zemljama kao što su Njemačka, ipak nešto povoljnija, a plaće su, za težak rad, ipak više.

I sad odjednom – što čujemo? Odjednom više nema tržišta. Odjednom više nema ponude i potražnje. Poslodavci, kako im mediji tepaju, odjednom više ne izvlače tržište kad treba opravdati niske plaće i loše radne uvjete. Odjednom im tržište više ne odgovara. Dio priče je ostao isti – radnici tobože ne žele raditi. Radnici su tobože lijeni. Ali sada se zaziva državu da učini čudo i odnekud nabavi radnike koji će nastaviti raditi i dalje za crkavice.

Radnika odjednom nedostaje u više sektora – npr. u građevini, ali ponajviše u ugostiteljstvu i turizmu. I što se događa? Kako to da tržište ne rješava takve stvari? Kako to da se ne povećavaju plaće, nego se samo povećava kapitalistička kuknjava po medijima? Kako to da je kapitalističku bahatost i prijetnje otkazima i zamjenjivanjem drugim radnicima zamijenilo naricanje kako ne mogu naći konobare i kuhare?

„Poslodavci“ plaču da ne mogu dati više plaće te da su im cijene preniske, niže nego npr. u Austriji, pa da ne mogu zaraditi više. Da, cijene su „preniske“, a većina si ljudi u Hrvatskoj ne može priuštiti ni tjedan dana na moru ako to nije robijanje za crkavicu 12 sati dnevno – prema Eurostatu čak 62,8% ljudi u Hrvatskoj ne može si godišnje priuštiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta stanovanja.

Čak i kad plaće na moru nisu formalno crkavice, praksa je da se legalno isplaćuje samo minimalac a ostalo na ruke. Praksa je također i da se svaki dan radi prekovremeno neplaćeno tako da čak i „super“ plaća od npr. 5.000 kn (pola legalno, pola na ruke) zapravo ispadne i u punini minimalac kad se gleda realan broj odrađenih sati.

Postavlja se pitanje zašto onda kapitalisti ne poslušaju tržište i ne ponude veće plaće? No to im, naravno, ne pada na pamet. Zašto se odreći lake zarade i novog mercedesa svakih nekoliko godina.

No kao što je pred kapitalistima u Hrvatskoj novo vrijeme – vrijeme kad više nemaju na ponudi tisuće i tisuće radnika koji će biti prisiljeni crnčiti za crkavicu – tako je novo vrijeme i pred radništvom, koje već nekoliko desetljeća kleči na koljenima.

Danas, na Prvi maj, vrijeme je da i radnici, u ovim novim uvjetima, kažu da je bilo dosta izrabljivanja i tretiranja radnika kao stoke. Vrijeme je da se ujedinimo, organiziramo i pokrenemo. Društvo u kojem će svi radnici – a radništvo je i dalje velika većina društva – moći živjeti pošteno od svog rada još uvijek je daleko od nas. Ali do takvog društva, umjesto tajkunske države u kojoj sada živimo, neće doći samo od sebe – za takvo ćemo se društvo morati sami izboriti.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?