Radnice i radnici, prijatelji, simpatizeri Radničke fronte,

Danas smo ovdje kako bi “proslavili” Prvi maj. Nažalost, ako se osvrnemo oko sebe, po Hrvatskoj ili po svijetu, lako i brzo možemo vidjeti kako za slavlje nemamo puno razloga. Na globalnoj razini, od Hrvatske do Amerike, preko Bangladeša i Južne Afrike, položaj radničke klase u odnosu na kapital, snaga njenih organizacija, razina zaštite prava - srozani su na razinu na kojoj nisu bili dugo, dugo godina i desetljeća.

Globalizirano tržište rada u kombinaciji sa sve većom razinom automatizacije proizvodnje pokazali su se kao smrtonosni koktel za životni standard ogromne većine populacije. Automatizacija, umjesto da za sve nas osigurava viši standard uz manje rada, ostavlja nas bez posla, i bez mogućnosti preživljavanja. Preostala radna mjesta se sele u siromašnije zemlje. “Ljudskom višku” u tom procesu - našim majkama i očevima, braći i sestrama, partnericama i partnerima - se hladnokrvno i cinično poručuje da se “kreativno i poduzetnički” snađu u novonastalim okolnostima.

I malom djetetu je jasno da je ekonomija u kojoj smo svi “poduzetnici” ili “samozaposleni” onoliko moguća, koliko je moguća i drvena peć. Ali to one na vrhu - političku i kapitalističku elitu - ne zanima. Nije na njima da “urede društvo”, da osiguraju “opće blagostanje”, ili nešto slično tome.

Parafrazirajmo na ovom mjestu Komunistički manifest Marxa i Engelsa, čija aktualnost u kapitalizmu nimalo ne blijedi: “Moderna kapitalistička država samo je upravni odbor koji upravlja poslovima cjelokupne kapitalističke klase.”

Istinitost ove tvrdnje možemo osjetiti na svojoj koži, na svojim obiteljima - Uljanik, Agrokor, INA, Dioki, čiji radnici doslovce umiru čekajući isplatu onoga što im pripada, da ne nabrajamo dalje - a mogli bi unedogled. Nemojmo se zavaravati. Vladajuću klasu ni najmanje nije briga za nas - osim jednom u četiri godine kad zaokružujemo listiće, i svaki dan na onih 8, 10 ili 12 sati koliko tavorimo za svoje “poslodavce”. Nakon što izađemo sa svojih radnih mjesta, nakon što zaokružimo listiće, što se “onih gore” tiče - možemo komotno krepati na cesti. Na naše mjesto će doći netko drugi, netko još ugroženiji i očajniji.

Ove riječi nekom mogu zvučati oštre, negativne ili neugodne, ali sigurni smo da nam je svima jasno kako je svakodnevna stvarnost u kojoj ljudi žive puno, puno oštrija i nemilosrdnija. Radnička fronta nije osnovana kako bi ljudima govorila “ono što žele čuti” ili “nešto optimistično” neovisno o stvarnosti našeg društva. A to pogotovo nećemo raditi na Prvi maj, simbol višestoljetne, iscrpljujuće borbe.

Te borbe - političke, sindikalne, feminističke, borbe za prava potlačenih - ni izbliza nisu završene. Na nama je da spoznamo vlastitu potencijalnu snagu, snagu organiziranog radnog naroda, snagu pred kojom niti jedan autoritet ili sila ne može ostati hladnokrvna. I iako ne možemo “pored zdravih očiju” glumiti zadovoljstvo ili optimizam trenutnim stanjem ovog Prvog maja, također ne želimo niti smijemo pasti u defetizam ili očajanje.

Naša budućnost nije predodređena, niti zacrtana, niti nepromjenjiva. Na nama je da ju stvorimo, onakvu kakvu želimo živjeti i kakvu želimo ostaviti svojim potomcima. U konačnici, budućnost uopće možemo zamisliti, na duži rok, jedino izlaskom iz okova kapitalističke ekonomije.

Ali do tada nas očekuje još puno borbi i velikih napora. Nemojmo se obeshrabriti niti gubiti nadu! Naši prethodnici i prethodnice su bili suočeni sa znatno većim izazovima, i pobijedili ih. Neka nas njihov primjer ohrabri i pruži nam smjer za naše vlastite napore!

Radnice i radnici, drugarice i drugovi, usprkos svemu što nas trenutno okružuje, Radnička fronta vam želi sretan Prvi maj, dan rada, dan otpora, dan revolucionarne borbe!¨

Pozdravljamo vas još jednom, i hvala što ste došli!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?