Velika se buka digla oko zapadnog raketiranja Sirije od strane SAD-a, Velike Britanije i Francuske, govorilo se o trećem svjetskom ratu, Rusija je prijetila, a na kraju se nije dogodilo ništa spektakularno.

Za početak, ovo nije nikakva iznimka ili početak petljanja zapadnih sila u rat u Siriji. Nije nikakva tajna da su se SAD i druge zapadne zemlje, te njihove autokratske saveznice s Arapskog poluotoka, odmah nakon izbijanja pobune u Siriji uključile u čitav proces, istovremeno s postupnim prevladavanjem i konačnom pobjedom islamističkih frakcija u toj pobuni. Nije nikakva tajna da, sada propala, tzv. Islamska država (ISIS/ISIL/Daeš) ne bi nikada bila mogla nastati da američka invazija Iraka 2003, pod lažnim izgovorima, nije uzrokovala kaos u Iraku. Nije nikakva tajna da SAD ima vojne baze u dijelovima Sirije, kao ni to da je turska vojska, kao članica NATO-a, izvršila agresiju na sjever Sirije (recentno osvajanjem Afrina). Ukratko, jučerašnje raketiranje postrojenja za proizvodnju kemijskog oružja nije nikakva velika prekretnica u američkoj i zapadnoj poziciji, tek još jedno zaoštravanje i nastavak zapadne politike smjene sirijskog vladara Bašara al-Asada, koji je u Siriji na prijestolju naslijedio svog oca Hafeza al-Asada, u okviru šire fronte borbe protiv Irana, libanonskog Hezbolaha i Rusije.

U samo pitanje oko upotrebe kemijskog oružja nije potrebno previše ulaziti. Svima koji žele vidjeti očito, prilično je jasno da sirijski režim ima tradiciju taktičke upotrebe istog, npr. lani u Han Šejkunu1, kako bi lakše svladala dugotrajni otpor pobunjeničkih gradova i unijela strah među preostale pobunjene islamiste (koji još uvijek imaju podršku Zapada). Naime, unatoč tome što Asad sada drži velik dio Sirije, to još uvijek nije cijela Sirija, niti je realno da će ubrzo kontrolirati cijelu Siriju2. Naravno, ne treba čuditi da mnogi protivnici zapadnog imperijalizma sumnjaju u napade kemijskim oružjem s obzirom na to da SAD i Zapad inače ne prezaju ni od krivotvorenja takvih događaja kada im je to potrebno – dovoljno se sjetiti laži o „oružju masovnog uništenja“ kao razlogu za agresiju na Irak 2003. ili pretjerivanje zapadnih medija oko uništavanja grada Alepa (usporedi li se to npr. s vrlo sličnim zauzimanjem Mosula u Iraku). Načelno govoreći, treba reći da su SAD i Zapad apsolutno kadri falsificirati takve izlike za svoje napade, kao što je i Asadova Sirija apsolutno kadra poduzimati takve napade ako im to taktički može pomoći nakon 7 godina iscrpljujućeg rata. No umjesto bavljenja pitanjem kemijskog oružja (a sjetimo se da je od konvencionalnog oružja u Siriji stradalo daleko više ljudi u toku rata), ovdje se ipak potrebno pozabaviti načelnim pitanjima zapadnih imperijalističkih intervencija u Siriji.

Za početak—ako je Bašar al-Asad „čudovište“, što bi onda opravdalo zapadno raketiranje Sirije, kako to da se isti kriteriji ne primjenjuju i na druge svjetske autokratske lidere? Kako to da SAD ne napadnu „kralja“ Saudijske Arabije Salmana, koji je na čelu režima, u kojem se, za razlike od Asadove Sirije, izbori čak ni formalno ne provode, ženama još uvijek ne da same izlaze na ulicu? Kako to da SAD-u ne smeta dugotrajna agresija Saudijske Arabije na susjedni Jemen, u kojoj su gomile ljudi poginule i u kojoj je zbog sustavne i planske blokade Jemena došlo do izbijanja masovne gladi i epidemije kolere?

Ako SAD, Velika Britanija i Francuska mogu napasti Siriju jer je njen režim upotrijebio kemijsko oružje, znači li to da onda npr. Rusija, Iran i Kina mogu napasti Saudijsku Arabiju jer je njen diktatorski režim izvršio agresiju na Jemen?

Ako je Asadov režim izvršio zločine (koje, usput budi rečeno, vrše i podržavaju i zapadne sile i njihove saveznice na terenu—sjetimo se samo američkih napada dronovima i sl. i njihovih „kolateralnih žrtava“ na Bliskom istoku ili podrške NATO-članice Turske i niza zemalja s Arapskog poluotoka, američkih saveznica, tzv. Islamskoj državi), kako to daje pravo SAD-u da napada drugu zemlju na drugom kraju svijeta? Kako to da SAD-u i njezinim evropskim saveznicima smeta samo Asad, koliko god se dotičnog može i treba kritizirati, ali im npr. ne smeta turski predsjednik Erdoğan, njihov NATO-saveznik, čija zemlja već desetljećima terorizira kurdsku manjinu, koja je izvršila agresiju na sjevernu Siriju, koja hapsi novinare, sveučilišne profesore, uklanja iz javnog života sve protivnike režima itd.?

Naravno, ništa od ovih proturječnosti neće biti spomenuto u našim mainstream medijima. U njima su sve američke intervencije po svijetu unaprijed opravdane i neupitne, kao što se i tzv. vanjska politika svih naših vlada svodi na bezuvjetno davanje podrške SAD-u u borbi za američke geopolitičke interese.


1.“A lesson from Syria: it’s crucial not to fuel far-right conspiracy theories”.

2.“Syrian Civil War Map”.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found