Autor: Vlatka Levačić

Skromni radnički počeci

U Međimurju se radnička klasa pojavila malo nakon I. svjetskog rata; radilo se uglavnom o pilanskim radnicima, željezničarima, rudarima, radnicima u paromlinu, no masovno radništvo javlja se zapravo osnivanjem jake i povijesno poznate međimurske tekstilne industrije tvornice „Braće Graner“, „Neumann i Brunner“, te mesne industrije „Vajda“.

Položaj je radnika i tada bio skroman, u najmanju ruku, čemu svjedoči citat iz zagrebačkih Radničkih novina od 7. lipnja 1935.: „ Zbog velikog priliva jeftine radne snage sa sela, vlasnici tvornica nimalo se ne trude da stvore normalne uvjete za rad i  da radnicima osiguraju veće nadnice.“ ... „Radno vrijeme namještenika formalno važi 8 sati dnevno, stvarno oni rade po 10 i više sati, a bez naplate prekovremenog rada.“ (Bosiljka Janjatović: “Štrajk tekstilnih radnika u Tivaru godine 1936.“., „Putovi revolucije, broj 6, Zagreb 1966, str. 66.)

 

Da se povijest voli ponavljati, vidi se i iz sljedećih rečenica: 

„U svim tekstilnim tvornicama u Čakovcu radi preko 1 500 radnika, koji se 80 posto regrutiraju sa sela. Ovi radnici sa sela nose u rupcu komadić sira i kukuruznog kruha. Prevaljuju pješke 5 do 10 kilometara dolazeći na posao u grad. Zarada im je sasvim niska. Tvorničari su osposobili za rad čitave legije radnika, koji su sada nezaposleni kod kuće, te stalno pritišću za zaposlenje i onemogućuju svaki tarifni pokret radnika... Firma „Braće Graner“ je uvela novi sistem rada, takozvani bedu-sistem po kojem se plaća radnik po brzini rada. Tim sistemom je mnogo ubrzan tempo rada. Tako,  na primjer, prije je u odjelu štrikeraja jedan radnik posluživao 2, a sada 4 mašine. Uslijed toga je i otpušteno mnogo radnika. Nemoguće je birati radničke povjerenike. Isto tako, ne može ni u jednoj tvornici postojati radnik koji je organiziran. Doduše, ni jedna firma ne priznaje da progoni sindikalno organizirane, ali otpušta svakog radnika čim se sazna da je organiziran u svoju stručnu organizaciju... Tvornica „Braće Graner“ je svojedobno otpustila čitavo jedno odjeljenje radi toga što su radnice tražile povećanje satne zarade...“( ur.I. Bratko „Međimurska trikotaža 1923. – 1973.“, „Zrinski“, Čakovec 1973. str. 55. 

 

 

Nicanje sindikalne sloge

 

Ipak, upravo u tvornici „Braća Graner“, rodila se čvrsta organizacija sindikalnog pokreta, a među vodećim ljudima tadašnjeg sindikata bio je i Mijo Bičak, moj pradjed.  

Screen Shot 2018 02 19 at 23.41.14

Upravo je on svjedočio  pokušajima sindikalnog organiziranja još 1933. godine, koji su, međutim, propali jer su radnici bili zastrašeni otpuštanjem 7 žena; Bičak ih navodi imenom i prezimenom: „Agu Vurušić iz Bizovca, Anu Bacinger iz Ivanovca, Margaretu Šarić iz Čakovca, Katu Bratić iz Bizovca, Irenu Tišljar, Tereziju Novak iz Vratišinca, te Katu Dominić iz Nedelišća.“ (iz ur. I. Bratko „Međimurska trikotaža 1923. – 1973.“, „Zrinski“, Čakovec 1973. str. 56.)

Nekoliko godina nakon toga, 1935, za vrijeme angažmana u radničkoj čitaonici, upoznao je i surađivao s Ankom Butorac, heroinom radničke sindikalne borbe, koja je kratko radila u istoj tvornici „Braće Graner“, da bi se sljedeće godine, 1936, javila kao kolovođa velikog štrajka Tivarovih radnika u Varaždinu.

 

 

 

Sindikatom za radnička prava

 

Prošavši tako sindikalnu školu, moj je pradjed udario temelje radničkim pravima još 1937. godine, točnije, 29. listopada 1937, kada je potpisan kolektivni ugovor u korist radnika, a u čijem je pregovaračkom odboru, svjedoče tome potpisi, između ostalih bila i moja prabaka, Rozalija Miri. 

Screen Shot 2018 02 19 at 23.41.49

Položaj se radnika, otada, poboljšao, a nakon II. svjetskog rata, tijekom kojeg su  mnogi radnici protjerivani, zlostavljani, hapšeni, pobjedom antifašista, započela je obnova s danom oslobođenja Međimurja, a zahvaljujući klimi zajedništva, koja je vladala pogonima i tijekom ratnih godina, ona je bila veoma uspješna. Već 1946. većina je strojeva koji su tijekom rata bili odvezeni u Mađarsku, vraćena, te tvornica produktivno radi vođena nekadašnjim radnicima, sada rukovoditeljima odjeljenja. 

Sindikati igraju veliku ulogu u očuvanju položaja radnika tih godina, vodi se briga o ljudskom radu i poštivanju normi. 

Izuzetno je zanimljiv podatak da je djelovanjem sindikata, „Međimurska trikotaža“ za djecu svojih radnika otvorila dječje jaslice  1947., a zatim i „obdanište“, vrtić,  kao pomoć zaposlenim ženama:

„Tako je gotovo u deset poratnih godina djelovalo posebno obdanište i jaslice za malu djecu, kojih su majke bile zaposlene u MTČ-u. Višegodišnja upraviteljica jaslica bila je Ana Žganec.“ (iz ur. I. Bratko „Međimurska trikotaža 1923. – 1973.“, „Zrinski“, Čakovec 1973. str. 72.)

 Screen Shot 2018 02 19 at 23.42.23

Osim toga, sindikat trikotaže MTČ osiguravao je nova radna mjesta u naizgled nevezanim područjima gospodarstva; o prehrani radnika brinuo je restoran u nadležnosti trikotaže, koji se snabdijevao povrćem, voćem, žitaricama i mesom - proizvodima vlastite ekonomije MTČ-a kod Pribislavca. Sindikalna podružnica iz tog je vremena (1951.), svjedoče zapisnici, uspjela dobiti i vlastitu rudarsku jamu za potrebe radnika. (str. 72.).

Da bi trikotaža dobila na konkurentnosti, a zbog mnogih nestručnih kadrova unutar nje, sindikat organizira krojačke tečajeve, tečajeve za stjecanje interne kvalifikacije, ulaže se u kupnju novijih strojeva, kvalitetnijeg pamuka i prediva...

 Screen Shot 2018 02 19 at 23.42.44


Referendumom do konkurentosti

 

Do rekonstrukcije u MTČ-u konačno dolazi 1963. godine i to referendumom unutar tvrtke – radnici su se jednoglasno složili, a to „.. je stvorilo takvu atmosferu da je rekonstrukcija poduzeća postala stvar kolektiva u cjelini, ne samo u prihvaćanju plana, već na ponašanju u svakodnevnom radu, u borbi za veću i kvalitetniju proizvodnju, za veći dohodak, kako bi izdvajali za osnovni zadatak – za rekonstrukciju – što je više moguće. Postojeće stručne snage, iako relativno mlade, uzele su na sebe veliki teret i uspješno ga ponijele, a da nisu pokleknule.“ (iz ur. I. Bratko „Međimurska trikotaža 1923. – 1973.“ „Zrinski“, Čakovec 1973, str. 82.)

Rekonstrukcija je dovela do osuvremenjivanja pogona i, našoj generaciji, poznatog sjaja Međimurske trikotaže Čakovec 70 –ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.

Screen Shot 2018 02 19 at 23.43.53

Sudionici tadašnje rekonstrukcije, u svojim najboljim godinama, 1960-ih gradili su nove pogone, montirali strojeve, demonstrirali svoje proizvode i proizvodnju učenicima i srednjoškolcima u posjetama, osmišljavali nove uzorke tkanina, dezene, oni su postavljali modu. 

U organizaciji svoje tvrtke mogli su se zabavljati – plesati, pjevati čuvanjem međimurske tradicije u folklornom izričaju, igrati nogomet, rukomet, stolni tenis, kuglati, baviti se gađanjem zračnom puškom ili šahom.

Ti su se radnici družili i voljeli su provoditi vrijeme zajedno. Bili su ljudi, ne brojevi, niti predmeti. Međimurska trikotaža Čakovec bila je više od mjesta zaposlenja za Međimurce.

 Screen Shot 2018 02 19 at 23.44.20

 

Tkanje života i čuvari nasljeđa

 

Čitave povijesti obitelji, poput moje, pisane su i utkane u povijest MTČ-a. Njihova borba za radnika, za radnička prava, a protiv tvorničkog ugnjetavanja, kucala je usred grada Čakovca sve do novog tisućljeća. Zajedništvo u neimaštini, koju su prihvatili tijekom obnove 1945., želja za boljim svijetom vlastite djece, briga za čovjeka uz kojega rade, dostojanstvo koje su imali, odbacili smo neodgovornim i nestručnim vladanjem te rasipanjem.

Nasljeđe, ostavljeno od naših majki i očeva, i to ne u prenesenom smislu, nismo zadržali, postavši svjedocima sramotnog kolapsa nekadašnjeg međimurskog orijaša.

Screen Shot 2018 02 19 at 23.44.40

Nalazimo ga danas u tragovima, u Tvornici trikotaže Štrigova i Pozamanteriji u Murskom Središću. 

Radnici, osramoćeni, obespravljeni, zanemareni i zaboravljeni, tragaju za svojim neisplaćenim plaćama. U državi u kojoj nitko nikome ništa nije kriv, i svi su krivi za sve, bez zaštite sindikata, i bez prava za koja su se borili vlastitim životima naši, ne tako davni, preci.

Udruženi u udrugu obraćaju se Međunarodnom sudu za ljudska prava, a panorama grada Čakovca dobiva novi izgled, onaj bez prepoznatljivih zgrada MTČ-a, koje su srušene, a na čijem se mjestu planiraju graditi neki novi poslovno – stambeni prostori.

Naši su se interesi, iz proizvođačkih, usmjerili radije ka potrošačkim, kapitalističkim i konzumerističkim. Već se tada, za „zlatnog doba“ trikotaže MTČ, spominju jeftini materijali iz Kine, koji su danas potpuno preplavili tržište te su ponuđeni kao povoljna alternativa potrošačima, nama. 

Ona nekadašnja briga oko prediva, pamuka, svile, što se za vrijeme okupacije, teško nabavljeno iz Indije, sakrivalo po podrumima i tavanima, skupa s dijelovima rastavljenih strojeva, (podaci iz ur. I. Bratko „Međimurska trikotaža 1923. – 1973.“, „Zrinski“, Čakovec, 1973.), da bi se nakon odlaska okupatora ponovno donosilo i koristilo za osposobljavanje tvornice koja je život pružala mnogim međimurskim obiteljima, ta je briga i požrtvovnost ljudi zaboravljena i odbačena. Svaka je njihova žrtva, intimna ili javna, shvaćena kao nešto samorazumljivo, kao nešto jednostavno dano nama, njihovim potomcima. 

Screen Shot 2018 02 19 at 23.45.00

Vrijednosti tih ljudi, radnika tvornice MTČ, od najranijih vremena, do propasti tvrtke, njihova snaga u zajedništvu, popucale su kapitalističkim otimanjem i egoizmom koju je stvorila prilika 90-ih. „Prilika čini lopova“, izreka koja ima smisla s obzirom na čitavu priču.

Generacija koja je povela MTČ u konačnu propast svoju uspješnost duguje radničkoj neslozi, veoma produktivnom huškanju radnika na radnika, politici „divide et impera“, kako to uglavnom plodonosno djeluje.

 

 

Kamo i kako dalje? 

 

Današnji bivši radnici MTČ-a preživljavaju čekajući toga Godota, milost Međunarodnog suda za ljudska prava, dok proizvodnju preuzimaju stranci. Ono što baca barem nekakvo svjetlo na priču, je prepoznavanje potrebe, iako već gotovo prekasno, za udruživanjem radnika. 

Hoće li to biti udruge, grupe, sindikati, nije toliko važno. Nije ni važna politička boja kojom se odluče obojati. Čini se da je spoznaja o važnosti zajedništva i o pronalaženju jedinstvenoga cilja, o pronalaženju sličnosti, a ne različitosti, konačno zaživjela.

Jesmo li zadovoljni prespektivom koja se smiješi našoj djeci? Hoće li i ona jednako odgurnuti naša nastojanja jednog dana, odgajani tako da im je sve dano, a bez odgovornosti?  Prava ljevica, ona usmjerena spašavanju radničke klase, političkom osvješćivanju i obrazovanju radnika, danas se nudi u obliku Radničke fronte. 

Nadajmo se da se iz kolektivnog sjećanja ipak neće izbrisati desetljeća bivših generacija te da nas je povijest naučila lekciji – radnička je borba potpunija, uspješnija i djelotvornija uz snažnu organizaciju sindikatima.

  

 

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?