Autor: V. Z.

Problem hrvatskog i slovenskog ribarstva nisu nikakve imaginarne granice na moru. Nikakav Piranski zaljev ili Savudrijska vala ne ugrožavaju egzistenciju tisuća ribara i njihovih obitelji s jedne i s druge strane Jadrana. Opasnost za hrvatskog i slovenskog ribara leži u nečemu sasvim drugom, a to su političke elite i ribarske domaće i strane korporacije te njihovi lobiji i monopoli. Da, upravo u tim kapitalističkim privatnim tvrtkama i njihovim raznim profitersko poslovnim savezima u sektoru ribarstva leži glavni uzrok propadanja hrvatskoga, ali i slovenskog ribarstva. Krajnje je vrijeme da se hrvatski ribar klasno osvijesti, da napusti iluzornost uvjerenja o nekakvim "nacionalnim interesima" na koje se poziva domaća nacionalistička desnica i oportunistička kvaziljevica, te da realno uvidi kako mu 'kruh za život' ne oduzima povijesno nikada postojeća morska granica sa Slovenijom, već ribarske interesne grupe i njihovi privilegirani industrijski koncerni na hrvatskom dijelu Jadrana. Drugim riječima, neprijatelji hrvatskog ribarstva nisu slovenski ribari nego hrvatski ribarski tajkuni, oni pojedinci i skupine ljudi koje umjesto da nazivamo ratnim i poratnim profiterima slavimo kao hrvatske junake.

Za hrvatsko ribarstvo i hrvatskog ribara od fiktivnog graničnog spora u Piranskog zaljevu, važnije je štetno djelovanje privatnih tvrtki kao što su, primjerice, Kalij tuna, Sardina, Jadran Tuna te Pelagos koji je u vlasništvu Ante Gotovine. Te hrvatsko-japanske ribarske tvrtke koje su međusobno poslovno povezane predstavljaju, prema procijeni dijela običnih ribara, jedan od dva najjača ribarska lobija u Hrvatskoj. U slučaju ovih spomenutih domaćih tvrtki, riječ je o plivaričarskom lobiju, kapitalističko-industrijskoj grupaciji koju predvodi Gotovina. Prema saznanjima ribara koji su izvan tih krupnih ribarskih korporacijskih krugova, kad je u pitanju proizvodnja i izvoz tune te razne ribarske koncesije i druge privilegije, Gotovina ima glavnu riječ. Drugi, također, moćni ribarski lobi je koćarski, tu su brojne ujedinjene privatne ribarske tvrtke i krupni obrti koji monopolistički vladaju u području koćarske djelatnosti. I jedan i drugi ribarski lobi, i plivaričarski i koćarski, zapravo su rak-rana hrvatskog ribarstva. Oni svojim monopolističkim položajem i utjecajem, svojim privatnim interesom za ekstra profitom, običnim i malim ribarima uništavaju živote i budućnost.


gotovina tuna

Sam Gotovina, kao ratni profiter i ribarski tajkun, svojom tvrtkom (Pelagos) u poslovanju tunom zarađuje godišnje milijunske iznose. Većina malih ribara, razumljivo je, o tome može samo sanjati. Dok su Gotovina i njegovi poslovni partneri, domaće i strane ribarske kompanije, u financijskom dobitku, ostali sitni ribari su u užasnom gubitku. Dok spomenuti ribarski lobiji i tvrtke koje predstavljaju dobivaju od vlasti namještene koncesije i poticaje, te se po njihovoj mjeri kroje ribarski zakoni i programi, drugi ribari, oni obični smrtnici, prisiljeni su odustati od bavljenja ribarstvom te svoje ribarske brodice odvoze na rezanje (vladin program Scraping) za koje od države dobivaju stanovitu novčanu naknadu. Dakle, na jednoj strani imamo tajkunsko-kapitalističke lobije koji drmaju sektorom ribarstva te ih izdašno politički i ekonomski pomaže država, dok na drugoj strani imamo obespravljenu i nedovoljno ujedinjenu masu osiromašenih ribara koji su osuđeni na agoniju mučne i ružne propasti. Ako još nekome nije jasno ili to ne vidi, sadašnja kriza hrvatskog ribarstva i nestanak brojnih ribara vodi samo jednom cilju, a to je privatizacija Jadrana, tog golemog prirodnog resursa, od strane industrijskog krupnog ribarskog kapitala.  
Nastavi li se s ovakvim štetnim procesom u hrvatskom ribarstvu kojim dirigiraju tajkunske korporacije uz pomoć države, Jadransko more će postati privatni posjed podijeljen između domaćih i stranih profiterskih elita (Gotovina već sada ima u planu da poslovanje svoje tvrtke širi i na morski dio Albanije). U budućnosti, konkurencija malih ribara neće postojati, oni će nestati ili će biti svedeni na statističku minornost. Mnogi ribari, a dio to već sada čini, zbog financijske neisplativosti u sadašnjem ribarstvu počet će se baviti drugim poslovima (većinom turizmom), tako će se ugasiti brojne ribarske obiteljske tradicije, a brojni ribari će postat najamni radnici u spomenutim privatnim ribarskim tvrtkama. Takav crni scenarij u hrvatskom ribarstvu i za hrvatske ribare sve je izgledniji i svakoga dana sve je manje šanse da se to promijeni. Šansa se, između ostalog, gubi i na primjeru aktualnog nacionalističkog potenciranja graničnog spora oko Piranskog zaljeva koji je povijesno uvijek bio zajednički, hrvatsko-slovenski, a ne (kako se to sad želi prikazati i ozakoniti) podijeljen na hrvatski i slovenski dio. Hrvatski i slovenski ribari, uvučeni od strane svojih državnih elita u ovaj besmisleni dugogodišnji granični spor, moraju shvatiti da uzrok njihovih problema nisu imaginarne granice na Jadranu koje sada crtaju države, već privatne granice (posjeda) koje crtaju i crtat će krupni kapital - ribarske tvrtke u Hrvatskoj kao i u susjednoj Sloveniji. Zato, hrvatski i slovenski ribari, ujedinite se u borbi ne samo protiv suludih graničnih vizija nacionalističkih država već i profiterskog interesa krupnog privatnog kapitala.

 

https://www.tportal.hr/.../je-li-general-gotovina-stvarno...

https://www.agroklub.com/.../gotovini-koncesija-za.../9129/

https://narodne-novine.nn.hr/.../sluzbeni/2017_01_5_181.html

https://zajednohrvatska.wordpress.com/2015/04/06/skandalozno-vladavina-lopova-se-pojacava-stigao-je-i-ante-gotovina/

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?