Ulaskom u tijela lokalne vlasti, na prošlim lokalnim izborima, zatekli smo situaciju koja godinama, ako ne i desetljećima, zacementirano funkcionira. Postepeno hvatajući konce kroz ovih nekoliko mjeseci kako npr. uopće tumačiti birokratski sročen dnevni red, točke koje su opisane tako da savršeno nije jasno o čemu se radi ali ih se uredno izglasava, otpočetka smo počeli stršati u tom uljuljkanom “ne talasaj, pa nije to na nama!” okruženju. 

Iako su nas neki u tim tijelima podrugljivo dočekali kao utopiste koji se bore za nekakva tamo radnička prava (a znamo, javni govor je radnike/ice gotovo izbrisao, društveno politička matrica skoro 3 desetljeća sugerira da je valjda sramota biti radničkom klasom! Sramota je dostojno živjeti od vlastitog rada?) ili nas nazivali "ekipom iz parkića" zabrinutim, eto, za očuvanje javnih zelenih površina ili npr plaža, istovremeno ti isti pokazuju određeno čuđenje ili strah od Radničke fronte i naše koalicije za “svoj dio kolača”, ne shvaćajući da nas taj kolač ne zanima i kako pri tom uopće ne želimo da ovaj grad i društvo funkcioniraju na tom, očito, uvriježenom principu “dijeljenja kolača”. Kolač pripada svima, i jedino se tako treba dijeliti - prema razumnim potrebama, ali o tom potom, mi u RF ćemo im taj “recept” predočavati u svakoj prilici, ionako. 

Obje velike stranke, kao i klijentelistička mašinerija okupljena oko koncepta Milana Bandića, u lokalnoj vlasti vide tek prikladan alat za ispunjavanje vlastitih interesa, bilo kroz zapošljavanje svojih ljudi, usluge i protuusluge, razne malverzacije gradskim novcem i stvaranjem privida “mi nešto ipak napravimo za naš kvart i grad”. To im donekle osigurava i glasove da mogu nastaviti sa svojim delanjem. A svi oni delaju, ne samo Bandić, koji to najviše eksponira i svog delanja se uopće ne srami, dapače ne libi se svoje političke postupke prikazivati javnim interesom i,valjda, gradskim progresom. 

Radnička fronta u tom smislu, naravno i dalje namjerava ostati “izvanzemaljac”, opcija koja okuplja i sveučilišne profesore/ice ( dakle, lijeve intelektualce koji žive od svog rada), “klasične šljakere", penzionere, prekarne radnike/ice koje tavore u neizvjesnosti ugovora o djelu bez obzira imaju li diplomu ili osnovnu školu, studentariju, trgovce, nastavnice, nezaposlene inženjere ili skladišne radnike...Mi smo slika/presjek društva, ali u ovo i ovakvo se ne želimo ušarafiti. 

frontaikupe

Nismo se zbog toga okupljali pred koju godinu ni krenuli u ovu priču. 

Mnoštvo ljudi vidi što se događa i osjećaju na vlasitoj koži, ali njihov se glas ne čuje.Iza osvijetljenog, okićenog “adventskog Zagreba” npr. Radnička fronta vidi (i) ljude koji po koševima za smeće skupljaju plastične boce, penzionere koji prose za koju kunu pred trgovinama – jer im nedostaje za platiti račun, vidi svoje blokirane članove/ice koji poput stotina tisuća drugih u Hrvatskoj ne mogu, uz dug, još poplaćati i te silne naknade javnim bilježnicima i odvjetnicima, ne zatvaramo oči pred masom Slavonaca i Slavonki koji bježe van trbuhom za kruhom, ne razumijemo zašto se kroz sve razine lokalne vlasti u Zagrebu obilno financira ionako imućna Crkva, braniteljske organizacije koje ionako spadaju u povlaštenu kategoriju društva, nikako ne vidimo smisao u preplaćenim tzv. komunalnim acijama po zagrebačkim četvrima – tipski, očito od istog izvođača “renoviranim” dječjim igralištima ili projektima ugradnje klima uređaja po basnoslovnim svotama, kao da su ti uređaji oprema za svemirske brodove. Itd. 

Ogromna masa gradskog novca, novca koji svi izdvajamo, curi na sve strane, a dobar dio se očito slijeva i u privatne džepove. Ti su džepovi u raznim političkim strankama, posebno je to vidljivo iako u manjim sumama, na razini mjesne samouprave gdje se pri tom ogrću plaštom “mi radimo važne stvari za kvart, ne govorimo o ideologiji”.

No, takvo sakaćenje javno/ društveno korisnog, gledanje uskog ili privatnog interesa ili trpanje u vlastite džepove je itekako ideološko pitanje, pa - /gospodo/ “izvanzemaljci” iz Radničke fronte neće pred vama, ne bojte se, govoriti o samoupravljanju, direktnoj demokraciji, jednakosti, slobodi ili bratstvu, no i dalje ćemo vas prozivati za štetočinstvo ili šutnju.

To je ideološki početak stvaranja pretpostavki za pravednije društvo i normalniji – dostojan život svakom, a ne samo nekima (kao danas).

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?