Autor: Branislav Maričević

Financijskoj krizi koja je započela 2008. godine još uvijek se ne nazire kraj iako se sistemski ekonomski stručnjaci svim silama trude uvjeriti nas kako je ekonomska kriza nešto što postoji samo i isključivo u Hrvatskoj dok se sve ostale zemlje razvijaju i rastu iako je i Hrvatska u drugom kvartalu 2017. ostvarila rast BDP-a od 2,8 posto. No taj nam rast ne govori mnogo o povećanju kvalitete života radničke klase unutar ekonomije. Naime, dobar dio najrazvijenijih kapitalističkih ekonomija u Europi još uvijek ne uspijeva ostvariti pretkrizne stope rasta, a za smanjivanje nezaposlenosti koje se vrlo često predstavlja kao uspjeh u najvećoj mjeri zaslužno je prekarno zapošljavanje s niskom razinom dohotka ili u hrvatskom slučaju masovno iseljavanje stanovništva u zemlje gdje je dohodak značajno veći.

Rezanje i smanjivanje javnih troškova te privatizacija javnih poduzeća i usluga agenda je koja nije prisutna samo u Hrvatskoj već i u drugim europskim ekonomijama periferije. Portugal je jedna od EU država koju je uz Španjolsku, Grčku i Hrvatsku ekonomska kriza najviše pogodila. Paket „spasonosnih mjera“ u iznosu od 78 milijardi eura koji je došao od institucija Trojke (Europska komisija, ECB, MMF) 2011. iskorišten je za spašavanje posrnulog portugalskog bankarskog sektora te je uvjetovan mjerama štednje i rezanjem javne potrošnje.  U razdoblju nakon toga započeo je proces privatizacije pojedinih javnih poduzeća, stopa poreza na potrošnju je rasla, uvedeni su dodatni porezi na dohodak, plaće u javnom sektoru su zamrznute, a umirovljenicima su smanjene mirovine. U dvije godine, izdvajanja za obrazovanje pala su za 23 posto, nezaposlenost je u 2013. narasla na 17,5 posto, broj propalih poduzeća u 2012. narastao je za 41 posto, a razina siromaštva je dodatno povećana.

U 2015., neuspjeli eksperiment s mjerama štednje i rezanjem javne potrošnje u Portugalu je napušten. Podignuta je minimalna plaća, smanjen je regresivni porez na potrošnju, plaće u javnom sektoru kao i mirovine vraćene su na pretkrizne razine te je uveden porez na luksuzne nekretnine koje vrijede više od 600 tisuća eura. U međuvremenu, portugalska ekonomija ostvarila je rast 13 kvartala za redom.

Ekonomska logika koja slijedi iz ovakvog razvoja situacije odnosi se na pad potražnje koji nastaje otpuštanjima i rezanjima troškova u javnom sektoru. Radnici u javnom sektoru ostvaruju dohodak koji je vrlo važan element potražnje za proizvodima i uslugama privatnog sektora. Otpuštanja u javnom sektoru uzrokuju pad potražnje za proizvodima i uslugama koje proizvode radnici u privatnom sektoru na koji kapitalisti vlasnici sredstava za proizvodnju reagiraju razduživanjem, smanjivanjem proizvodnje i suzdržavanjem od novih investicija.  Kapitalizam je sustav koji funkcionira sve dok postoji dovoljan broj kupaca koji troše novac kako bi omogućili rast prodaje i profita. Potrošnja stvara dohodak. Dohodak utječe na prodaju. Prodaja stvara poslove. Međutim, konkurencija među kapitalističkim tvrtkama utječe na smanjivanje radničkog dohotka jer u trenutku kada su poduzeća koja posluju na tržištu na približno istoj tehnološkoj razini jedini način na koji mogu ponuditi niže cijene na tržištu bez da zadiru u vlastiti profit je smanjivanje radničkih plaća. Javna potrošnja u portugalskom primjeru privremeno stvara dohodak koji utječe na prodaju tj. potražnju koja stvara poslove.

Kada govorimo o Hrvatskoj i njenom javnom sektoru, često se može čuti kako bi se svi problemi hrvatske ekonomije čudotvorno riješili kad bi se iz javnog sektora otpustilo 20, 30 ili 50 posto zaposlenih (ovisno o tome jeste li neoliberal ili libertarijanac). Birokratski aparat ima problema s neefikasnošću, a neki od ključnih problema su: loše postavljeni kriteriji mjerljivosti radnog učinka, nejasno definirana područja ovlasti i odgovornosti pojedinih državnih službi i lokalne samouprave, niska razina informatičke povezanosti s građanima koji trebaju javne usluge te političko kadroviranje upravljačkih struktura u javnim poduzećima i na lokalnim razinama vlasti (koje je za dio ljudi postalo zamjena za propadajuću socijalnu državu, kao i za uništenu industriju).

Ovi problemi se ne mogu riješiti neselektivnim otpuštanjima i smanjivanjem materijalnih prava bez adekvatne strukturne analize koja nikad nije napravljena. Neučinkovitost i loša organiziranost javnog sektora ne ovisi o radnicima nego o nametnutom upravljačkom aparatu u sprezi s krupnim kapitalom na nacionalnoj razini te sitnim kapitalistima na lokalnoj razini. Jednostavnim rječnikom rečeno, najbolji radnik u javnom sektoru ne može ni na koji način optimizirati poslovni proces pored načelnika općine, župana ili šefa HDZ-ovca koji za svoj „posao“ neopravdano uzima nekoliko puta veću plaću, a uz to s bliskim kapitalistima za proviziju dogovara štetna javno-privatna partnerstva.  Uvođenjem ekonomske demokracije i potpune transparentnosti poslovanja na radnim mjestima u javnom sektoru, radnici bi imali mogućnost da predlažu i implementiraju efikasnija rješenja unutar svoje radne organizacije za razliku od današnjeg modela u kojem radnici ni na koji način ne mogu utjecati na organizaciju poslovanja i radne uvjete. Na taj način smanjila bi se korupcija u javnom sektoru, a mnogi visokopozicionirani lokalni političari bi izgubili svoja radna mjesta i materijalna prava koja im nezasluženo pripadaju.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?