Danas je točno 100 godina od Oktobarske revolucije, prema mnogim povjesničarima najvažnijeg događaja 20. stoljeća. Danas je lako pokolebati se zbog staljinističke kontrarevolucije koja je nastupila tek 10-ak godina nakon Oktobra, promatrati sve iz perspektive kataklizmičkog propadanja SSSR-a 70-ak godina od Oktobra ili naprosto nekritički prihvatiti „antitotalitaristički“ povijesni revizionizam, no ništa od toga ne može umanjiti povijesni značaj Oktobarske revolucije.
Danas neupućeni ili zlonamjerni na Oktobar gledaju kao na krvavi državni udar i automatski početak diktature, no u stvarnosti je to izgledalo prilično drugačije. U samom preuzimanju vlasti u Petrogradu je poginulo svega nekoliko ljudi, i to samo revolucionara od zalutalih metaka. Također, preuzimanje vlasti je bilo demokratski izglasano na Sveruskom kongresu radničkih, seljačkih i vojničkih poslanika koji se tada održavao u Petrogradu.
Danas je nezamislivo koliki je potres Oktobarska revolucija izazvala u svijetu. Danas je se često promatra kao neuspješnu te se govori da svjetski proletarijat nije ostvario Marxova predviđanja. Međutim, nekoliko godina nakon 1917. je bilo sve samo ne jasno da će sve završiti kako je završilo. Naime, ruski su revolucionari od početka (pa sve do dolaska Staljinove reakcije) napominjali da preuzimanje vlasti u Rusiji, tada izrazito nerazvijenoj i slaboj, nije cilj sâm po sebi, nego da je ideja u tome da Rusija bude okidač za druge revolucije u svijetu – ponajprije u najrazvijenijim zemljama. Ruska je revolucija otpočetka bila zamišljena tek kao prva faza svjetske socijalističke revolucije.
Danas se to zaboravlja, ali situacija u drugim zemljama je bila daleko od nerevolucionarne. U Njemačkoj je uspjeh revolucije bio nevjerojatno blizu, a revolucionarni se val valjao sve do 1923. U Italiji je Biennio rosso također zamalo doveo u pitanje tadašnji političko-ekonomski poredak. Revolucionarna su gibanja bila jaka i u Austriji, u Mađarskoj i Slovačkoj su 1919. bile proglašene i kratkotrajne sovjetske republike, a odjek se osjetio i na našim prostorima.
Već 1917. i 1918. su izbile pobune mornara i radnika uz crvene zastave, a na tzv. prosinačkim žrtvama 1918. se, unatoč današnjem isključivo nacionalističkom ključu kroz koji se gleda na te događaje, klicalo neovisnoj sovjetskoj Hrvatskoj. Buduća komunistička partija, prije nego što je zabranjena, u ožujku 1920. pobjeđuje na lokalnim izborima u Zagrebu, Osijeku, Vukovaru i mnogim drugim gradovima, a u studenom 1920. dobiva preko 12% i 58 zastupnika na izborima za Konstituantu Kraljevine SHS.
No nasljeđe Oktobra nisu bili samo realsocijalistički sistemi 20. stoljeća, sa svim svojim manama ali i postignućima. I zapadni bi svijet izgledao potpuno drugačije da nije bilo Oktobarske revolucije. Iako se režimski apologeti na Zapadu vole pretvarati da su zapadna socijalna država, radnička prava, javno zdravstvo i školstvo, neradni vikend, plaćeni godišnji i druge pogodnosti došli sami od sebe, milošću političke elite – povijesna je istina, konsenzus je svih ozbiljnih povjesničara, potpuno drugačija. Sva postignuća koja su i na Zapadu dosegnuta u tom pogledu, izborena su teškim radničkim borbama, ali i prijetnjom socijalističke revolucije koja je dolazila s Istoka – sve su zapadne kapitalističke vlade bile prestravljene onime što se dogodilo u Rusiji, vidjele su kakav je to revolucionarni i militantni val potaklo među radništvom i na Zapadu, i bojale su se da i oni ne završe na smetlištu povijesti. Brojni politički i ekonomski ustupci koji su izboreni i na Zapadu u 20. stoljeću ne bi bili mogući bez Oktobra i bar apstraktne prijetnje suparničkoga sistema koji bi potencijalno mogao zamijeniti kapitalizam (dovoljno se sjetiti da su još u 1960-ima komunističke partije u Francuskoj i Italiji imali i po 30% glasova te je postojala opravdana bojazan njihove pobjede na izborima).
Također valja imati na umu i to da nasljeđe Oktobarske revolucije nije završilo u kontrarevolucionarnoj baruštini samo od sebe. Revolucija nije propala u idealnim okolnostima, spontano i bez vanjskih utjecaja. Nije bilo poštenog nadmetanja zapadnog kapitalizma i sovjetskog socijalizma u kojem je kapitalizam pobijedio. Sovjetskoj revoluciji nije bila dana poštena prilika da pokaže kakav sistem može stvoriti. Rusija je, naime, 1917, osim što je već i prije bila slaba i nerazvijena, bila potpuno iscrpljena od rata, da bi nakon toga bila dodatno iznurena krvavim i okrutnim građanskim ratom. Ratom tokom kojeg je revolucionarnu Rusiju napalo ni više ni manje nego 11 kapitalističkih zemalja, a što se danas uglavnom zaboravlja: SAD, Velika Britanija (Kanada, Australija, Južna Afrika, Indija), Francuska, Italija, Japan, Kina, Čehoslovačka, Grčka, Poljska, Rumunjska i Srbija. Nakon toga je Rusija još godinama bila u izolaciji i pod gotovo potpunim ekonomskim embargom. Revolucija je tako i izvana planski gušena – ne prvi put (dovoljno se sjetiti Francuske revolucije, revolucije na Haitiju ili Pariške komune).
Staljinistička je kontrarevolucija, koja je SSSR zahvatila kasnih 1920-ih i praktički obrnula velik dio dotadašnjih revolucionarnih postignuća (npr. što se tiče radničkih, ženskih i drugih prava), bila je okrutna i strašna i to današnja ljevica ne može i ne smije zaboravljati i previđati. Kao što, istovremeno, ne smije iz vida gubiti ni to da se degeneracija socijalističke revolucije u SSSR-u ne može gledati izvan povijesnog konteksta, zaboravljajući npr. nekoliko milijuna mrtvih od velike gladi u britanskom Bengalu 1943. ili zapadnu imperijalističku politiku (od Britanskog Carstva pa do milijunskog krvoprolića u Vijetnamu). Kao što se ne može kritizirati samo autokraciju u SSSR-u i realsocijalizmu, ne vodeći računa npr. o tome da američki crnci praktički nisu imali ni formalne jednakosti sve do 1970-ih. Realsocijalizam 20. stoljeća, sa svim njegovim manama, treba itekako kritizirati, ali ne tako da se ponašamo kao da je u ostatku svijeta tada bilo divno i krasno. I ne tako da, primjerice, zaboravljamo da je moćnu nacističku mašinu u Drugom svjetskom ratu skršila upravo sovjetska Crvena armija, a ne, kako je danas popularno misliti, Amerika.
Jedno je ipak na ovaj dan sigurno. Unatoč kasnijem potonuću u kontrarevolucionarne strahote, i danas se treba sjetiti žara i potencijala te velike revolucionarne 1917. Iz povijesti treba učiti i ne ponavljati greške iz prošlosti. Danas više nego ikad vidimo da svijet ide u pogrešnom smjeru i da nam treba nova borba za socijalno pravednije društvo, kao i prije 100 godina, iako smo danas na puno lošijim pozicijama nego tada.
Promjene se neće dogoditi same od sebe, niti će se dogoditi od pukoga snatrenja o slavnoj prošlosti. Želimo li bolji svijet, za nj ćemo se morati sami izboriti – pokrenimo se!