Autor: V. Z.

Sve je više gradova u Hrvatskoj na čijim ulicama svakodnevno možemo vidjeti ljude kako kopaju po smeću, prose ili čekaju pred pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama. Velika većina njih su nezaposleni i umirovljenici. Nije čudno, na primjer, vidjeti mladića ili starca kako traže boce u kontejnerima ili u svojim vrećicama nose hranu dobivenu u raznim socijalnim ustanovama. Sve te nemile scene ljudskog očaja i bijede mogu se doživjeti upravo u gradovima koji su samo prije više od dva desetljeća bili industrijski i kulturni centri. Gradovi u kojima su u to vrijeme gotovo svi bili zaposleni, zarađivali za život i gradili sigurnu budućnost. Gladi, neimaštine, jada, prosjačenja i beskućništva nije bilo, niti se tada uopće naslućivalo.

Nije bilo ni tajkunskih vila, niti tajkuna koji žive u luksuzu i izobilju dok, kako je to danas slučaj, sve više ljudi gladuje i socijalno propada. Posebno mladi i radno sposobni koji niti se mogu sigurno zaposliti niti školovati, a mnogi od njih nemaju čak ni zdravstveno osiguranje. Novija povijest, sasvim sigurno, ne pamti ovako užasan porast siromaštva i drugih društvenih katastrofa po hrvatskim gradovima. Od gradova koji su do 1991. godine (prije pretvorbe i privatizacije devedesetih) bili prosperitetni i moderni, dobili smo „gradove slučajeve“. Umjesto prijašnje radne i životne perspektive, u tim gradovima sada hara duboka ekonomska kriza (niska ili nikakva industrijska i sa njom povezana poljoprivredna proizvodnja) te socijalne razlike (prezaduženost stanovništva, financijske blokade računa, deložacije). Mnogima je život, doslovno, postao pakao, a životarenje od danas do sutra jedini izbor.

Ne čudi ni humana reakcija pojedinih dobrih ljudi koji redovito pomažu na razne načine svojim sugrađanima i sugrađankama, a često su im ti sugrađani prijatelji ili rodbina. U malim sredinama, kako to obično biva, nema nepoznatih, svatko poznaje svakoga. To stvara i jedan problem: mnogi kojima je pomoć zaista potrebna, baš zato što ih drugi poznaju, svoje siromaštvo skrivaju ili odbijaju pomoć. No, nisu svi isti svoju nesreću priznaju ili manifestiraju bilo javno, bilo diskretno. Usprkos svemu, socijalno osjetljivi ljudi su ipak svjesni teškoća i patnji koje proživljavaju drugi oko njih te im izlaze ususret - darujući novac, odjeću ili hranu.

Drugi pak pokušavaju pomoći tako što potiču na razne akcije društvene solidarnosti. Primjerice, nepoznati pojedinci, kao što je to slučaj u Križevcima, postavljaju obavijesti po gradovima (zamolbe da se na vidljivom mjestu odlažu prazne boce) kako bi siromašnima mogli što više olakšati život. Koliko god da je i ovaj vid pomoći, u to nema sumnje, s jedne strane apsolutno human i moralan, s druge strane on je krajnje emocionalno bolan i mučan jer ukazuje na činjenicu da u našoj neposrednoj blizini postoji sve više ljudi kojima je egzistencija dovedena u pitanje. Živjeti životom prosjaka ili beskućnika, danima gladovati ili skupljati prazne boce, sigurno nije izbor tih ljudi već posljedica postojećih nehumanih kapitalističkih društvenih uvjeta koje u budućnosti moramo ukinuti.

 

Fotografija: Livija Jakopović

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?