Autor: Hrvoje Štefan

U petak je bilo otvorenje riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u prostorima bivše tvornice "Rikard Benčić", uz veliku retrospektivnu izložbu posvećenu stvaralaštvu 'pionira hrvatskog performansa, filmskog redatelja i konceptualnog umjetnika' Toma Gotovca. Tom prigodom performans je izvela švicarska umjetnica Milo Moire koja je prošetala gola od Korza do Rikard Benčića , 'noseći specjalne naočale koje su snimale publiku, a njihove reakcije na golotinju umjetnice projicirale su se na platnu ispred Malog salona na Korzu'. Novinarka koja je o tome napisala članak za subotnje izdanje Novog Lista, Nela Valerjev Ogurlić, istaknula je da Toma Gotovca 'vjerojatno ne bi zabavila spoznaja da je posthumno stekao tako širok krug obožavatelja'.

Nisam bio na otvorenju muzeja i nisam uživo popratio performans dotične Milo Moire, ali iz novinskih izvještaja i fotografija uočio sam da umjetnica ima umjetne cice i obrijanu pikicu i to mi već nije djelovalo sukladno onome što je Tom Gotovac izražavao svojom golotinjom. Riječima estetičara i teoretičara umjetnosti Miška Šuvakovića, kojeg novinarka Valerjev citira u članku, Tom Gotovac nam je "golotinjom pokazivao kako je to nelagodno osjećati se u vlastitom tijelu i kako se to tijelo osjeća nelagodno u normiranom mikro-društvenom ambijentu". Golotinja Milo Moire mislim da ne izražava navedenu nelagodu, s obzirom da je njezino tijelo i općenito izgled upravo prema uvriježenim normama – privlačno, dok su njezine grudi, koje možda nisu odgovarale toj normativnosti, operirane odnosno plastičnom operacijom promjenjene. Reklo bi se da je tijelo i izgled Milo Moire u skladu sa danas sveprisutnim normama obektivizirajuće i fetišizirajuće ženske privlačnosti. No, važnija od toga jest činjenica da su golotinja Toma Gotovca , njegovi performasi i filmovi bili itekako subverzivni u povijesnom kontekstu u kojem su nastali, pa ih je tadašnja partija zabranjivala (poput filma 'Plastični Isus' kojeg sam jučer pogledao u Art Kinu). Golotinja, kako ju je demonstrirala Milo Moire, to nije.

Ono što mi se čini još važnijim jest činjenica da vladajuće političke garniture koriste mrtvog Toma Gotovca i živu Milo Moire za vlastitu legitimaciju – predstavljajući se podržavateljima 'subverzivne' i provokativne umjetnosti performansa. No, dal takvu umjetnost performansa, koja bi više nego drugi oblici umjetnosti trebala imati društveno- kritičku žaoku, možemo i dalje smatrati kritičkom i subverzivnom ako ju koriste vladajući političari za vlastitu legitimaciju?! Zar se tada ne radi o kooptaciji umjetnosti i kritike u održavanje vladajućih (odnosa moći) koje bi takva umjetnost upravo trebala demaskirati i raskrinkavati?! Na otvorenju izložbe i pratitelji performansa bili su lokalni političari (Obersnel se slikao sa banerom sa Gotovčevom izjavom 'Pun mi je kurac'), državni političari (ministar turizma Gari Capelli), i ekipa onda komentira - pa naš je gradonačelnik barem progresivan i ima senzibilteta za umjetnost za razliku od Bandića ili Keruma. Dakle, Vojko Obersnel dokazuje da mi u Rijeci nismo primitivni ko neki drugi kada imamo gradonačelnika koji podržava 'subverzivne' performanse i koji cijeni rad Toma Gotovca .

Na stranu činjenica kako je riječ o malograđanštini i elitističkoj autolegitimaciji ('sačuvaj me bože riječke kulture', da parafraziram Krležu), ono što je posebno problematično jest da većina riječkih aktera u kulturi, dal u institucionalnoj (muzeji, kazališta..) ili izvanintsitucionalnoj sferi, itekako pazi kojim temama će se baviti kako se ne bi zamjerili vladajućim strukturama. I to naravno čine iz oportunističkih razloga - da bi zadržali ili došli na pozicije u institucijama (kazlištu, muzejima), da bi osigurali novce (iz proračuna i iz projekta EPK) za rad udruga itd..

Zato je danas Rijeka tako učmala sredina bez obzira koliko se novih muzeja otvorilo ili projekata realiziralo – kada je uvjet za uključivanje u te projekte, za vođenje institucija ili izvaninstitucionalnih organizacija u kulturi, nekritičnost prema lokalno vladajućima. Kao da u Rijeci zapravo nema pravih društvenih problema i nepravdi i kao da za njih nisu odgovorne i lokalne strukture, nego uzroci tih problema su uvijek negdje drugdje i za njih su odgovorni uvijek neki drugi.

Dokle god takva nekritičnost prevladava u riječkim umjetničkim i kulturnim krugovima Rijeka će tavoriti u oportunističkoj kaljuži iz koje nikakav progresivni impuls neće proizaći. A bez toga, titula EPK 2020 neće i ne može značiti ništa drugo nego titula prijestolnice kulture oportunizma i konformizma..

No, bavit ću se još tom temom, za sada tolko..

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?