Autor: Hrvoje Štefan

Prilog kritici 'avangardog principa' političkog organiziranja (partije)

Odnos antikapitalističke ljevice prema demokraciji je ambivalentan. S jedne strane ona očekuje i zaziva spontanu demokratsku pobunu i otpor obespravljenih. No, u isto vrijeme, antikapitalistička ljevica osnovni uvjet uspješnosti demokratske pobune vidi u osviještenosti obespravljenih društvenih skupina o klasnom karakteru njihove obespravljenosti. To klasno osvještavanje obespravljenih i usmjeravanje njihovog 'demokratskog impulsa' vidi se kao zadatak organizacija koje trebaju biti medijatori širenja 'napredne klasne svijesti'. One tek trebaju omogućiti konstituiranje obespravljenih u klasni politički subjekt ('za sebe'). Pritom, 'naprednu klasnu svijest' određuje adekvatna spoznaja klasne dinamike kapitalističkih odnosa.

Ta spoznaja nije ravnomjerno raširena među pripadnicima obespravljenih društvenih skupina. Njezini su nositelji, prije svega, oni napredniji pojedinci koji kao 'klasna avangarda' predvode političko organiziranje i klasno osvještavanje obespravljenih. Utoliko se pretpostavlja da antikapitalističke organizacije, prije svega političke partije, koriste 'demokratski impuls' i energiju otpora i pobune obespravljenih (Sloterdijk bi rekao srdžbe), no dokle god 'napredna klasna svijest' i spoznaja nisu ravnomjerno rašireni među 'klasnom bazom', nije racionalno da navedene organizacije funkcioniraju i odlučuju u 'punom' smislu demokratski ('puna' demokracija=direktna demokracija + autentično demokratsko predstavništvo*) . U suprotnom, kaže se, nije moguće osigurati političku snagu i jedinstvo koji su nužni da bi se uspješno djelovalo na ukidanju društvenih uvjeta obespravljenosti. Po toj logici, 'puna' demokracija u antikapitalističkim organizacijama značila bi predvodništvo klasno neosviještenih ili nedovoljno osviještenih, što bi paraliziralo ili oslabilo njezino djelovanje ili ga pak usmjerilo u pogrešnom pravcu.

Dakle, antikapitalističke organizacije ujedno prizivaju i ograničavaju demokraciju. Predvodnička uloga 'klasne avangarde' naglašava se kao potrebna do trenutka dok nisu uspostavljeni društveni i materijalni uvjeti za 'punu' demokraciju. Kako doći do tog cilja navodno zna upravo 'klasna avangarda', oni najbolji, najodlučniji i najosvješteniji pojedinci, zato njih treba izabrati da predvode i odlučuju u ime obespravljene baze koju politički organiziraju. Kada se jednom dosegne cilj i ukinu društveni uvjeti klasne dominacije, tada će prestati potreba za 'klasnom avangardom' i biti će moguća 'puna' demokracija kao vladavina 'običnih ljudi'.

Problemi s takvom, u osnovi lenjinističkom, teorijom partije i teorijom socijalističke transformacije (revolucije) su, vjerujem, fundamentalni. Ipak, krenimo za početak od povijesne realnosti. Dosadašnja povijesna iskustva pokazala su da su sve antikapitalističke partije (ali i sindikati i reformističke, socijaldemokratske partije), koje su bile ustrojene po predstavničkom principu 'avangarde', završile kao oligarhije ili autokracije. Dakle, završile su kao vladavina malobrojne elite i/ili jednog vođe, gdje je demokratska baza ostala puki objekt. Početna razlika u klasnoj svijesti, gdje su partijsku avangardu činili najbolji (inicijatori, izabrani kao najbolji), s institucionalizacijom njihove rukovodeće uloge počela se sve više materijalizirati kao razlika u interesima u odnosu na bazu. Osnova za razvoj različitih interesa proizašla je iz institucionalizirane asimetrije moći koju je materijalizirala formalno rukovodeća pozicija 'avangarde' na temelju ovlasti za vladanje odnosno ovlasti za predvođenje klasne borbe. Pritom, nije bilo suštinske razlike s obzirom na činjenicu da li je antikapitalistička partija osvojila vlast i uspostavila jednopartijski sistem ili je tek bila jedan od aktera borbe unutar ili izvan vladajućeg okvira kapitalističkog parlamentarizma. U oba slučaja, asimetrija moći i jaz interesa između partijske avangarde i partijske baze učvrstio se, umjesto smanjio ili dokinuo.

Da bismo razumjeli zašto je došlo do učvršćenja i širenja umjesto dokidanja jaza između partijske 'klasne avangarde' i demokratske baze potrebno je pojasniti zašto je teorija antikapitalističke partije predvođene avangardnim vodstvom pogrešna i što ona potpuno pogrešno razumije (ili što potpuno zanemaruje).

Naime, prema teoriji antikapitalističke partije prevođene avangardom 'prijenos' 'napredne klasne svijesti' od avangarde prema demokratskoj bazi biti će olakšan i ujedno neće voditi opstrukcijama nedovoljno razvijenih klasnih svijesti i reakcionarnih mnijenja demokratske baze, ukoliko se 'klasno naprednije pojedince' formalno izabere kao rukovodeće (predstavničko/izvršno) tijelo partije. Tada realni neformalni autoritet njihove 'naprednije klasne svijesti' dobija i formalnu potvrdu i legalnu ovlast da bude autoritet čije stavove i prijedloge treba uzimati kao mjerodavne u određenju onoga što je politički ispravno i istinito i što time treba postati podloga zajedničkog stava (konsenzusa), odluka i smjera djelovanja organizacije. Naime, ako se formalizira ovlast za predvođenje na temelju 'naprednije klasne svijesti' tada se one koji predvode ('partijsku avangardu') ne postavlja samo u poziciju odgajatelja u odnosu na odgajane u demokratskoj bazi, već se ta razlika strukturalno učvršćuje kroz različito vrednovanje iskustava i spoznaja koji proizlaze iz različite formalne pozicije onih koji vode i onih koje se vodi (bez obzira što se deklarativno ističe da i odgajatelji moraju biti odgajani).

Rukovodeća perspektiva i iskustvo koju stječe 'partijska avangarda', kao 'dirigent' klasnog organiziranja, s jedne strane jest različita od perspektive, iskustva i spoznaje onih koje predvodi, a s druge strane samom činjenicom formalizacije ona se potvrđuje kao ispravna i istinita. To znači da je partijska avangarda, a ne demokratska baza, istinski subjekt političke promjene koji mijenjajući društvene okolnosti navodno omogućava demokratskoj bazi da se konstituira kao politički subjekt koji će biti sposoban za demokratsku vladavinu.

No, ukoliko oni koji čine demokratsku bazu sami ne mijenjaju društvene okolnosti, već to umjesto njih i u njihovo ime i 'u njihovom interesu' čini partijska avangarda, oni ostaju objekt a ne subjekt političkih promjena, promjene im dolaze 'odozgo' i oni se kroz organizaciju borbe ne mijenaju niti osposobljavaju za demokratsku vlast. Demokratska baza (radnici, obespravljeni) može postati politički subjekt tek ako ravnopravno i aktivno sudjeluje u zajedničkim promjenama društvenih okolnosti. To znači da nije prihvatljiva institucionalizacija asimetrije moći odlučivanja između partijske avangarde i demokratske baze, gdje će partijska avangarda biti selektirana po kriterijima 'najnaprednijih' i 'najboljih'. Ako je netko bolji i napredniji, njegov ili njezin utjecaj na demokratsku bazu mora biti 'horizontalan' i neformalan, dakle njegova/njezina pozicija se ne smije institucionalizirati i formalizirati kao pozicija 'subjekta za kojeg se pretpostavlja da zna'. Tek tada se istinski naprednije klasne svijesti ne svode na poziciju pretpostavljeno naprednije klasne svjesti jer 'prepostavka naprednosti' samim činom njezine formalizacije pretvara se u moć strukturne dominacije.

 

*autentično demokratsko predstavništvo jest ono koje predstavnike ne selektira po principima njihove specifične ovlasti za političko predstavljanje i vladanje

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?