Tržište kao arbitar

Tržište kao arbitar

Apologeti kapitalizma od tržišta rade dogmu i postavljaju ga za, tobože neovisnog i apstraktnog, arbitra svih stvari. Pa onda nejednakosti i iracionalnosti u društvu opravdavaju tobože „neutralnim tržištem“. No tržište je daleko od neutralne i samorazumljive institucije koja posreduje među ljudskim ekonomskim odnosima.

Tržište vrlo iracionalno raspodjeljuje društveno bogatstvo – pa su onda bogati Ceca i Luka Modrić, dok sjajne medicinske sestre i učiteljice istovremeno mogu preživljavati od mjeseca do mjeseca. Liberali uzimaju kao dogmu da je tržište svetinja koje mora sve određivati – ali zašto bi tome bilo tako? Tko je to odredio? Zašto se ne bismo dogovorili da se npr. vrhunskim sportašima ograniče primanja (na neku solidnu ali normalnu cifru), a da se višak dodijeli onima koji nemaju toliko, a rade vrlo bitna zanimanja (npr. u osnovnim školama)? Zašto bismo bili robovi tržišta ako odlučimo, kao demokratsko društvo, da to ne želimo biti?

Liberali uvijek, iz individualne perspektive, navode pitanja poput „a zašto ja ne bih mogao napraviti svoju firmu koja će imati 1000 radnika“? Poanta društva je da se gleda interes svih članova ili bar većine njih, a ne interes sitne manjine. Čak i kad bismo uzeli zdravo za gotovo da postoji 1% ljudi koji su sposobniji, pametniji i motiviraniji od svih ostalih (a znamo iz prakse da bogatstvo vrlo često ne ovisi o tome), zašto bi to značilo da tih 1% ima pravo imati npr. 50% svega (na svijetu 8 najbogatijih ljudi imaju jednako kao i 50% najsiromašnijih), a da ostalih 99% dijeli ostatke? Tko je to odredio? Tržište? Ako netko želi biti učiteljica u osnovnoj školi i sjajna je u tome, zašto bi društvo moralo nju plaćati crkavicom (ili nekom sasvim običnom plaćom), dok ljudi koji izvrsno guraju loptu moraju imati milijune? Zašto društvo ne bi odredilo drugačije standarde – da svi od svojih primanja mogu živjeti kao ljudi?

Liberalne tvrdnje kao "tržište su ljudi" (tj. da iza postupaka apstraktnog tržišta zapravo stoje konkretni ljudi, tj. svi mi) su besmislena, jednako kao što bi besmislene bile i apologetske tvrdnje poput "robovlasništvo su ljudi" ili pravdanje dječjeg rada "ponudom i potražnjom". Ne postoji neko apstraktno tržište koje samo neovisno određuje što može i ne može biti, to je uvijek pitanje društvene borbe – npr. rad djece od 10 godina u rudnicima se prije opravdavao tržištem, kao što bi se tržištem mogla opravdavati i prodaja bubrega ili glasova na izborima. No društvo je odlučilo da stvari poput prodaje bubrega nisu u redu i to je danas zabranjeno (iako postoji na crnom tržištu). Samo zato što se nešto može tržišno regulirati ne znači da je to i najbolje rješenje.

Liberali tvrde da svi ljudi na nekin način zapravo, kao potrošači, glasaju na tržištu (izborom toga što će kupiti, u kolikoj količini, gdje će kupiti itd.). Ali izjednačavanje tržišta s glasanjem ne drži vodu. Naime, tržište nije ni otprilike demokratsko jer neki imaju puno više novca od drugih i time puno više glasa od drugih. A to tko će imati „više glasa na tržištu“ se vrlo često određuje time tko su nam roditelji, gdje smo se rodili i sl., a ne nečim što smo to sami zaslužili. Također, to što su ljudi prisiljeni kupovati kruh na tržištu ne znači da oni time daju i blagoslov tome da vlasnik korporacije koja proizvodi kruh mora biti multimilijunaš, a da pekari koji kruh peku moraju biti na minimalcu. Isto tako, netko tko voli nogomet i plaća kartu za utakmicu ne daje istovremeno, kako to tržišni fundamentalisti tvrde, svoju svesrdnu podršku društvu u kojem će nogometaši biti plaćeni u milijunima, dok će se u vrtićima urušavati krovovi.  Iako, čak i ako bi se pozicija na tržištu (tko će imati koliko novca) određivala skroz meritokratski (po zaslugama, sposobnostima, marljivosti itd.), što vrlo često nije slučaj, po čemu bi to opet bilo u redu? Zar bi netko trebao imati više prava samo zato što se rodio nešto inteligentniji, zato što je odrastao u uvjetima u kojima je mogao bolje razviti neke svoje sposobnosti ili zato što ga zanima nešto profitabilno (npr. špekulacije na burzi)? Zašto bi netko tko je odrastao u lošijim okolnostima, tko se slučajno rodio bez nekih sposobnosti koje ima netko drugi ili koga jednostavno zanima nešto što nije profitabilno (npr. volontiranje u prihvatilištima za pse lutalice) bio nužno u društvu zakinut? Ideja da netko ima pravo na puno više toga u društvu od nekoga drugoga samo zato što se npr. rodio s „klikerom za poduzetništvo“ potpuno je besmislena. Isto tako bi onda to što se netko rodio kao fizički snažniji od nekog drugog ovom prvom moglo davati pravo da fizički zlostavlja toga drugoga.