Autor: Mate Kapović
U odgovoru na zanimljiv i odmjeren tekst Marka Grdešića o libertarijancima (koji se skrivaju pod imenom liberali) ubrzo je stigao odgovor s tržišnofundamentalističke strane.
Kako to obično biva, odmah je na početku došlo prozivanje za „uhljebstvo“. Da se ne upuštamo u ideološke probleme oko javnog sektora, koji tržišni fundamentalisti automatizmom napadaju, dovoljno je tek napomenuti da možda nisu baš oni, ako već smatraju javni sektor tolikim zlom, pravi koji bi ga trebali napadati s obzirom da je za apsolutno sve u javnosti eksponirane tržišne fundamentaliste već pokazano da oni prvi zarađuju na javnoj grbači (obično na najbanalnijim poslovima) – dovoljno se sjetiti samo najrecentnijeg raskrinkanog primjera Davora Huića iako bi se moglo dugo nabrajati i linkati. Ne treba ni govoriti da i Mario Nakić, autor odgovora Marku Grdešiću, također bez ikakvih skrupula zarađuje od javnog sektora (recimo, njegova firma 034 Mediji je poslovala s gradovima Požegom i Pleternicom), što ga ne priječi da drugima popuje (zanimljivo, dotična je firma također bila i na popisu „poreznih obveznika/poslodavaca-pravnih osoba koji prema dostupnim podacima ne isplaćuju plaće“).
No prepucavanje tko je na „državnim jaslama“, tko ne isplaćuje plaće i ad hominem argumentacija nije ono na što sam se htio osvrnuti (tim više što javni sektor kao takav, za razliku od tržišnih fundamentalista, uopće ne smatram samim po sebi problematičnim – dapače). Ovdje se želim osvrnuti na tezu da je zagovaranje ekstremnog kapitalizma (još neobuzdanijeg i „slobodnijeg“ nego sada) zapravo tobože zagovaranje interesâ siromašnih i pružanje prilike istima da se obogate.
Pa se tako kaže sljedeće: „Politika liberalizma je stoga ona koja se bori za one materijalno zakinute pri rođenju.“ (liberalizam je tu, taktički i propagandno prihvatljiviji, krinka za tržišni fundamentalizam, tj. libertarijanizam). Kako se to objašnjava? Tako što siromašni u kapitalizmu, a navodno pogotovo u kapitalizmu sa što manje regulacijâ i propisâ koji na bilo koji način ograničavaju „slobodu kapitala“ (npr. zakoni o radu, ekološki propisi, izdvajanja za infrastrukturu, školstvo, zdravstvo i sl.), imaju priliku obogatiti se.
Posve je jasno da su priče o genijalcima iz slumova koji su postali milijarderi samo svojom pameću i sposobnostima u principu mitovi, da se bogatstvo, kao i socijalni kapital s njim povezan, u velikoj mjeri nasljeđuje (uzmimo zanimljiv primjer koji je podastro Grdešić – da su najbogatije obitelji u Firenci više-manje iste danas kao i 1427. godine), i da je najbliže istini ono što oni iskreniji novopečeni bogataši uvijek kažu – „samo ne pitaj za prvi milijun“. Kao što je i jasno i da, kao što su i svi domaći istaknuti tržišni talibani na „državnim jaslama“, isto vrijedi i za njihove inozemne heroje, npr. Elona Muska (iako je dotični ipak genijalac, za razliku od domaćih prodavača poker-mašinâ, WC-papira i PR-prodavanja magle koji se grade velikim „poduzetnicima“, titanima kapitalizma i vizionarima). Dok neki drugi koji su se obogatili, poput Billa Gatesa, nisu baš kretali od nule, kako se često implicira, nego sa sasvim solidnih pozicija američkog upper class-a – Gatesov otac je bio profilirani odvjetnik, majka mu je bila u upravnom odboru oveće banke (slično kao i Gatesov djed), a sâm Gates je prije Harvarda išao u privatnu školu.
No ipak, možemo se načelno složiti da vertikalna mobilnost u određenoj mjeri postoji i da nije nemoguće, čak i ako se rodite siromašni, da se probijete do vrha (ili bar dio puta do vrha) – uz dosta sreće, beskrupuloznosti i, naravno, sposobnosti i pameti. Vidjeli smo i kod nas, uostalom, primjere vozačâ kamionâ koji su postali tajkuni ili onih koji su na tuđim zaštitarskim minimalcima izgradili vile na Karibima. Dakle, nije nemoguće. Dapače, za sistem, koji teži svojoj reprodukciji, bi bilo i pogibeljno da je potpuno vertikalno zatvoren jer bi tako sâm sebi stvarao neprijatelje i opasnost – ako bi iznimno sposobni ostajali uvijek na dnu, mogli bi dobiti opasne ideje da idu sistem rušiti. Kada ipak postoji mogućnost da se oni iznimno sposobni, u pravoj branši i uz nešto povoljnih okolnosti, probiju bar malo prema vrhu, jasno da je to za održanje sistema dobro i korisno jer tako sposobne pridobiva umjesto da ih okreće protiv sebe. Tako da to što određena vertikalna mobilnost postoji zapravo nije ništa ni neobično ni sporno – naravno da postoji, bilo bi čudno da nije tako.
No u čemu je poanta? Da, neki pojedinci, rođeni siromašni ili u prosječnim obiteljima, imaju određenu (dosta malu ali svejedno postojeću) mogućnost da će se obogatiti. Ali kako je to točno odgovor na siromaštvo i bijedu u Hrvatskoj i svijetu? Kako će to što će jedan čovjek od njih možda nekoliko stotina tisuća imati neku malu šansu postati multimilijunaš riješiti to što će većina i dalje živjeti ne baš dobro? Da, nije nemoguće da se u siromašnoj obitelji rodi neki genijalac ili neko jako talentiran za neki profitabilan sport i da se obogati (uz, kako rekosmo, povoljne okolnosti – jer ni vrlo sposobni često ne uspijevaju iz čitavog niza razloga). Ali kako to pomaže svima ostalima – ogromnoj većini – koja neće i ne može uspjeti? Ne postoji ni logička ni ekonomska mogućnost da svi postanu bogataši – to će uvijek uspjeti samo mikroskopskoj manjini.
Da dam jedan sportski primjer iz SAD-a, često zemlje-uzora naših tržišnih fundamentalista – jedan od rijetkih načina na koji se siromašni crnci iz geta u Americi mogu probiti jest kroz košarku. I da, tu netko, kao npr. LeBron James, kojega je rodila samohrana 16-odišnja majka, može iz siromašne obitelji dospjeti do silnih milijuna. Doduše, potrebno je da pritom budete jedan od najtalentiranijih i najboljih košarkaša svih vremena, ali nema veze. No u NBA-u ima 450 košarkaša, a možda samo desetak posto njih spada u one koji zarade stvarno ogromne novce. Ali i tih 450 je elita elite, samo vrh sante leda, ako se pogleda preko pola milijuna dječaka-košarkašâ u američkim srednjim školama. Da, postoje oni kao LeBron James ili Kevin Durant koji će uspjeti, no što je s ostalih pola milijuna koji neće (a da pritom ne ulazimo u čitavu priču oko toga zašto bi netko tko je talentiran za nabacivanje loptom morao imati milijune, dok netko tko je, recimo, izvrstan u obrazovanju osnovnoškolske djece mora živjeti praktički na crkavici)? Može li se smislena politika stvarno voditi na primjerima ekstremnih izuzetaka umjesto većine društva?
Problem je, da ponovimo, upravo u tome što je sve što takva „liberalna“ politika „nudi“ to da će jedan od njih sto tisuća možda postati milijunaš, dok ostalima ne nudi baš ništa – osim bajke o tome da će se možda jednog dana obogatiti (tzv. „američki san“). Iz pozicije prosječnog i „malog“ čovjeka takva politika stvarno ne nudi apsolutno ništa – a većina nas u društvu smo zapravo „obični“, „mali“ ljudi. I zar bismo se stvarno trebali zalagati za društvo u kojem samo najveći talenti mogu živjeti normalno (čak i kad bi stvarno bila istina da su najsposobniji uvijek i najbogatiji, što je daleko od stvarnosti)? Ne bismo li se trebali zalagati za politiku koja bi omogućavala svima da žive pristojno, a ne da jedni žive u dvorcima dok drugi jedva krpaju kraj s krajem?
Općenito je problem liberalâ i libertarijanaca metodološki individualizam – promatranje društva isključivo iz pozicije pojedinca. Ja, ja, ja i samo ja. Tako onda nije bitno što globalni kapitalizam očito uništava klimu (pa onda imamo različite uragane, požare, poplave i sl., a ubuduće i mnogo gore posljedice) i što u okviru ekonomskog sistema u kojem je najbitnije ostvarivanje privatnog profita na tržištu očito ne postoji mogućnost da se uništavanje planeta zaustavi. Ono što je bitno da pojedinac ima „slobodu“ da što neometanije eksploatira radnike, obrće novac bez obzira na to što će napraviti s okolišem ili javnim prostorom, stječe profit bez obzira na to kakva je kvaliteta hrane koju prodaje itd.
Gledanje s pozicije pojedinca nam ne objašnjava ama baš ništa. Hoće li se među stotinama tisuća onih kojima nije baš dobro i čiji se životni standard ne poboljšava obogatiti osoba A ili osoba B, sasvim je svejedno. Kao što je iz pozicije čitavog društva i svejedno hoće li takvih milijunaša biti jedan, dva ili pet. Problem Hrvatske, i njoj sličnih zemalja, je u tome što se nalazi na periferiji globalnog kapitalizma. Na periferiji na kojoj nema mnogo mogućnostî za razvoj i na kojoj nam je jedina perspektiva ostati i dalje nerazvijena zemlja sobaricâ i konobarâ. Problem u trenutačnom ekonomskom sistemu su nejednakost i nejednak razvoj – i na razini čitavog planeta (gdje najbogatijih osmero na svijetu ima jednako kao 50% najsiromašnijih, dok siromašni i dalje zapravo pomažu bogatima a ne obrnuto) i na razini pojedinih zemalja. Razvijenih i uspješnih zemalja na svijetu (a praktički sve zemlje na svijetu su danas kapitalističke) nema više od možda 30-ak (a ni u njima nije svima baš bajno) – a što je sa onih 170 ostalih zemalja na svijetu? Kako se ekonomski sistem može mjeriti samo po manjini onih kojima ide dobro? Kako kapitalizam mogu biti samo Švicarska i Norveška – što je s čitavom Afrikom koja je također kapitalistička (i to puno kapitalističkija od „socijalističke“ Norveške jer u Africi obično nema nikakvih zakona o radu, ekoloških propisa, velikih poreza na bogate itd.)? Takve su stvari, jasno, neobjašnjive iz liberalno-libertarijanske ja-ja-ja perspektive.
Ono što je dodatno zanimljivo u čitavoj priči je kada se tržišni fundamentalisti pretvaraju kao da tobože brinu za siromašne i „malog“ čovjeka. Oni su za „slobodu kapitala“ jer, naravno, to zapravo pomaže radniku a ne kapitalu. Kad pogoduješ kapitalu tako da ukidaš radnička prava – to je, pazite sad, zapravo u interesu radnika a ne kapitala. Jasno, ta je priča potpuno naivna – kako će točno običnom čovjeku pomoći ukidanje javnog zdravstva i školstva (pa da se svaki odlazak doktoru mora plaćati ili da se plaćaju desetine tisuća kuna za školarine u privatnim osnovnim školama), to što će mu se smanjiti radnička prava, sniziti plaća ili zatrovati okoliš zbog ukidanja ekoloških propisa? Ako stvarno hoćete pomoći radnicima i siromašnima, to se radi tako da se pomaže baš njima – a ne tajkunima i korporacijama, glumeći da se tobože pomaže sirotinji. Potpuno je jasno da tržišni fundamentalisti zapravo zagovaraju interese kapitala i bogatih a ne većine društva. Zagovaranje još slobodnijeg i ekstremnijeg kapitalizma sigurno neće pomoći onima koji su već žrtve tog istog kapitalizma.
Tržišnim fundamentalistima, naravno, nimalo nije stalo ni do sirotinje ni do radnika, iako će se povremeno populistički pozvati na njihove tobožnje interese. Da bi se to shvatilo na vrlo praktičnoj razini, dovoljno je malo prošvrljati kroz njihova različita okupljališta po društvenim mrežama – ondje će, nešto slobodniji, puno otvorenije izražavati ono što zapravo misle. A to je prezir prema siromašnima, pljuvanje po radnicima, poruga prema „nesposobnima“ itd. Elitizam, socijalni darvinizam i prezir prema onima s manje sreće u životu je u samoj osnovi tržišnog fundamentalizma.
Unatoč povremenoj oportunističkoj javnoj glumi da im je stalo do sirotinje i običnog čovjeka, potpuno je jasno da oni toj istoj sirotinji zapravo žele oduzeti i ono malo socijalne države (javnog zdravstva, školstva, socijalne pomoći itd.) što nam je još ostalo. Premda se prave revolucionarima koji se tobože bore protiv trenutnih političkih elita, tržišni talibani su zapravo s njima u prilično skladnom odnosu – oni zajednički čuvaju status quo, pokušavajući ga, dapače, pomaći još ekstremnije u smjeru zaštite interesâ ekonomskih elita a na štetu većine društva.
Iza svih tih velebnih riječi o „slobodi“ zapravo se ne krije ništa drugo nego apologetika modernog robovlasništva. A ljudi koji danas pišu o „lošoj poduzetničkoj klimi“ i sl., u osnovi nisu ništa drugačiji od onih koji su u nekim drugim vremenima pričali da je neprihvatljivo da se robovlasnicima oduzima njihovo vlasništvo, da je neprihvatljivo da se robovlasnicima oduzima njihova „sloboda“ da trguju robovima, te da je u interesu robova da ostanu i dalje robovi i da se njihovi gospodari brinu za njih.