Autorica: Zvjezdana Cikota
 
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kako li to gordo zvuči. No, vrijedi podsjetiti i da je hrvatski teritorij zaokružen i vraćen pod okrilje službenog Zagreba mirnom reintegracijom Podunavlja 1998. godine. U akciji Oluja vraćen je ogroman, ali prazan teritorij. Nažalost, i opljačkan i spaljen. 
Ipak, slavimo.
 
Iako znamo da se raspad jugoslavenske federacije ionako dogodio u širem okviru pobjede NATO pakta nad Varšavskim pa je raspad SSSR-a i dogmatskog socijalizma “okrznuo” i tampon zonu među njima – SFRJ, te da je raspad Jugoslavije zapravo počeo krajem 1980-ih “mitinzima istine” na Kosovu, huškanjem Srba iz Hrvatske od strane “zabrinutih emisara” iz Beograda, ali i onim što se prešućuje - izostankom progresivnih glasova iz Hrvatske.
 
Na prvim višestranačkim izborima velika većina hrvatskih Srba daje glas stranci SKH - SDP, koja potom ne čini ništa da ih umiri, od straha ili revolta. SDP jednostavno ne ulazi u klinč s nacionalističkom retorikom Beograda, (kasnije i logističkom i vojnom potporom) i već stasalim HDZ-om koji kao da samo priželjkuje srpsku pobunu u Hrvatskoj.
 
Klin nacionalizma podijelio je radničku klasu na Srbe i Hrvate koji jedni u drugima vide opasnost i prijetnju - prvi sami za sebe od drugih, drugi za sebe i "svoju" državu.
 
To je, naravno, nacionalistička laž. Jer, država nije ni država Hrvata ni država Srba, iako su ovi drugi, za svaki slučaj, izbačeni iz Ustava. Država pripada kapitalističkoj klasi i odgovara joj podijeljeno društvo, zabavljeno mitovima i lažima, ogrezlo u međuetničkoj mržnji uz pomoć Crkve, dok kapital daje moć.
 
Hrvatske Srbe Tuđman je nazivao remetilačkim faktorom i „rak ranom” koja se "ovdje stoljećima širila" te u pobjedničkom govoru u Kninu 1995. godine još dao i čuvenu predsjedničku izjavu: nisu ponijeli ni svoje prljave gaće sa sobom! Tako su vrhovnikove riječi opisale one koji su se našli na teritoriju tzv. Krajine, od kojih su neki dizali balvane, protjerivali susjede i kolege nesrbe, ali jednako je gromko vrhovnik prethodnih godina odšutio patnje i strahove većine hrvatskih Srba na „slobodnom hrvatskom teritoriju” koji su ustrašeno potpisivali izjave o lojalnosti - pa su svejedno ostajali bez posla, kuće su im minirane ili su zastrašivani i šikanirani na druge načine, ubijani ili sadistički mučeni u Pakračkoj poljani ili Sisku, npr.
 
O tome se nerado govori, kvari slavlje, trijumf i slobodu valjda?
 
Ovaj se obrazac umnogome perpetuira do danas – hrvatska Oluja nad hrvatskom Krajinom - na štetu nacionalnom euforijom opijenih i kapitalističkom pljačkom obespravljenih hrvatskih građana, prividno klasno i politički pomirenih u jednoetničkoj državi.
 
No doista, nakon što je toliko godina prošlo, valjda sada možemo slobodno reći: naši neprijatelji nisu drugi narodi, naš je neprijatelj ovdje - ovaj sistem (kapitalizam) i nije nešto apstraktno što gledamo na TV vijestima. Ne, svakodnevno se susrećemo i osjećamo ga na svojoj koži. Prividno, taj ne pozna granice dok posluje sebi na profit ili održanje, ali opstaje jedino na podjelama.
 
Sada odavno nema "Beograda da nas pljačka i gnjavi", sada nema više ni Srba da po Lici i Dalmaciji zaprečuju prometnice, kradu naš hrvatski zrak i ne daju nam da budemo "svoji na svome"...
A na toj su mantri HDZ i Tuđman dobili izbore nekad davno, prije skoro 30 godina. Nije Tuđman spominjao kapitalizam, razvlačenje društvene imovine i slijevanje u privatne džepove, nejednakost i rasprodaju svega što stranim što domaćim, podobnim gazdama. Samo je obećavao slobodu i blagostanje, što su naravno mase povjerovale.
 
O sudbini hrvatskih Srba ionako je detaljnije razgovarao, on kao i nedavno preminuli H. Šarinić,  direktno s voždom u Beogradu.
 
Jednako kao i SKH SDP i Ivica Račan, dobitnici najvećeg dijela glasova hrvatskih Srba - ni prvi hrvatski predsjednik im se nikada nije obratio kao ljudskim bićima, k tome autohtonom stanovništvu, dijelu hrvatske povijesti, radničke tradicije i cijelog niza važnih događaja ovog dijela jugoistočne Evrope, ni putem medija postavio pitanje: "Pa čega se bojite? Ajmo vidjeti!"
 
I nije neka teška matematika u pitanju, ali "trik" je u sljedećem: da su se glasovi tih hrvatskih Srba pribrojili i čvršće udružili s glasovima Hrvata koji nisu glasali za HDZ (čak i uz one koji su iz SKH SDP potom pretrčali u HDZ), HDZ ne bi nikada, ni po onom jugoslavenskom izbornom zakonu po kojem su prvi višestranački izbori provedeni , "obnašao" vlast. Tuđman ne bi postao Predsjednik predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske kao što ni HDZ ne bi imao većinu u Saboru, pa potom mijenjao zakone kako im paše.
 
SKH SDP ili Koalicija narodnog sporazuma bi također provela "tranziciju" - prelazak na kapitalizam, izvršili bi pretvorbu i privatizaciju - to nije sporno jer to je bio nezaustavljiv proces počeo s prvim privatizacijama još u SFRJ, no vjerojatno na nešto manje " 'ko je jamio, jamio je" način. Pristojnije, s manje galame, manje limenki čistog hrvatskog zraka na štandovima na Trgu Republike, manje ili nimalo budnica i pečenih volova na pučkim feštama i zasigurno bez šikaniranja Srba na teritoriju gdje nije bilo srpske pobune (a ondje je obitavala većina hrvatskih Srba, ne u tzv. Krajini).
 
Bilo bi dakle, slično, ali bi po svoj prilici izostale okolnosti koje su dovele do provedbe akcije Bljeska i Oluje, te trijumfalnog slavljenja Oluje, koja i iz današnje perspektive nije ništa drugo nego proslava homogene etničke države.
 
A u kojoj danas, uz svo to slavlje i ponos, Hrvatima i ostalima uopće nije nimalo ugodno ni dobro živjeti. Osim uskoj maloj nekolicini koji su to "hrvatstvo" itekako naplatili ili najčešće - zloupotrebili do vulgarnosti
 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?