Autor: Katarina Peović Vuković

Jedan intervju Danijele Dolenec me još 14. 05. 2017. potaknuo da napišem komentar. Posebice njezino mišljenje o stranci Most za koju je ustvrdila da se drže "antiestablišment retorike, pozivanja na narod, a protiv korumpiranih elita". Tu se pokušalo objasniti što razlikuje ljevicu od drugih populista. Kopirala sam dio koji me zabrinuo, a koji se ticao platforme Zagreb je naš:

"Mislim dakle da je ono što nas fundamentalno razlikuje od ostalih povjerenje u demokratski princip suodlučivanja. Naše političke elite tvrde da ljudi tobože nisu dovoljno “politički pismeni”, da ih treba najprije informirati i odgajati, pa im tek u nekoj apstraktnoj budućnosti dati prostora za suodlučivanje. Naša je pozicija upravo suprotna - smatramo da otvaranjem stvarnih prostora za suodlučivanje, kad ljudima otvorite kanale da se uključe tamo gdje njihovo odlučivanje ima stvarne učinke na njihov život – oni te prilike i koriste. Kroz same te prilike se i informiraju, time se podiže njihova politička kompetentnost. Dakle, otvaranjem novih kanala za suodlučivanje dobit ćemo i veću razinu informiranosti kod građana i razvoj demokratske političke kulture."

Zapravo Most i drugi populisti deklarativno također iskazuju povjerenje narodu, a ne navodni prezir nad narodnom političkom nepismenošću niti deklarativno iskazuju da narodu ne bi dali ovlasti za odlučivanje. Najčešće Most kao i druge populističke stranke i ne govore o tome u kojem obliku i kada bi oni dali vlast narodu, već se samo deklarativno drže načela davanja veće važnosti "građanima". Istovremeno i oni, baš kao i mnogi ljevičari potiho izražavaju prezir prema tom narodu. Primjerice elitistički prezir nad neprosvijećenom svjetinom ispred splitskog HNK, dijelila je i neka lijeva elita, kao i neoliberalni tehnokrati, a taj se stav kristalizirao napose u primjedbi da ta svjetina nikada prije nije bila u kazalištu. Kao da je odlazak u kazalište preduvjet za prosvjed i kao da odlazak u kazalište nema ništa s klasnim razlikama, materijalnim statusom, pa i obrazovanjem koje je povezano s tim klasnim razlikama, ako ga one čak i ne determiniraju.

Danijelu izuzetno cijenim, no u ovome stavu o "povjerenju u demokratski princip suodlučivanja", koji je ponavljan više puta u kampanji neki su mogli iščitati populizam. Utoliko mi se činio važnim impuls da se sada u intervjuu u Novostima otvoreno preispita ta moguća optužba, te da se otvori i mogućnost da ljevica treba/može u svoj diskurs uključiti jednu specifičnu vrstu populizma. Dakle, intervju u Novostima čitam kao važno suočavanje s optužbom za populizam. Priznaje se da ljevica mora uključivati oblik populizma, no s pravom se razlikuje desni tip populizma, koji se oslanja na kult vođe i govor u ime naroda, gdje su svi ostali su nelegitimni. Istovremeno se ogradilo i od lijevog populizma, koji, baš kao i desni, uzgaja kult vođe, a sudjelovanje naroda oblikuje kroz ritualne prakse plebiscitarne podrške (Correa, Morales, Chavez), te se postavila mogućnost nekog "stvarnog" ili "boljeg" lijevog populizma, koji bi bio populizam platformske politike (koja nije klasično stranačka), te bitno drugačiji od lijevog štovanja kulta ličnosti. Moglo bi se reći i da je ta dimenzija anarhistička jer predstavlja zagovor demokracije "odozdo". No to je još pitanje na koji način i kako, te nudi li platformska politika neke direktnodemokratske modele odlučivanja?

Da sumiramo ono što bi se skiciralo kao jedan novi tip populizma koji bi karakterizirao platformski a ne klasični stranački način organiziranja, to je prije svega davanje važnosti građanima, koja stoji kao uvjet drugog obilježja - egalitarnosti. Ipak, još uvijek ostaje temeljni problem. Je li platformska ljevica populistička na neki drugi način, način supstancijalno različit od populizma tehnokratske stranke Most, desnice i ljevice koja gaji kult ličnosti? Ako je to populizam različit od desnog i lijevog, on se uistinu ne oslanja na kult vođe, no je li ova distinkcija moguća i prema populizmu tehnokratskog oblika – koji se također ne oslanja na taj kult, dapače taj kult prokazuje predstavljajući se zbog toga kao antiestablišmentska politika – što ipak treba čitati kao "apolitična politika". I konačno može li se participativnost staviti ispred egalitarnosti, odnosno kao njezin nužan uvjet.

Što se tiče distinkcije prema lijevo/desnom populizmu kulta vođe, treba napomenuti kako taj lijevi oblik populizma koji se sada odbacuje ima jednu važnu sastavnicu koju i Dolenec ističe, on predstavlja "kritiku liberalne demokracije koja skreće pažnju na nepredstavljene dijelove populacije", te se "temelji na redistributivnim ekonomskim i socijalnim politikama koje afirmiraju radničke i manjinske identitete, opire se kolonijalnom nasljeđu zagovara veći ekonomski suverenitet", itd. Ovo je i ključan element koji izostaje u tehnokratskom modelu, a možemo ga sažeti kao kritiku političke ekonomije koja je u stvarnoj mogućnost dati na važnosti onim marginaliziranim, neuključenim, klasno deprivilegiranim.

Istovremeno, upravo je to ono što ostavlja nedoumicu u diferencijaciji lijevih populizama koje zagovara Dolenec, a koje bi se moglo nazvati lijevo-tehnokratskim. To je nedostatak jasne razlike u smislu kritike političke ekonomije – kritike liberalne demokracije koja strukturno a ne svjetonazorski stvara jaz između uključenih i neuključenih. Tehnokratski populizam ne predstavlja antiestablišment retoriku niti uistinu daje moć narodu, jer davanje moći narodu prije svega znači kritiku kapitalizma, a ta se u tehnokratskom obliku politike neće baš nikada pojaviti. Drugim riječima nejasna distinkcija koju vidim između tehnokratskog populizma i platformske politike novog oblika lijevog populizma koji zagovara Dolenec upravo se formira u toj neuralgičnoj točki. To je jaz koji postoji između svjetonazorske/kulturalne i ekonomske ljevice, gdje druga za razliku od prve ne odbija kulturalne distinkcije ali ih nužno smješta u političko-ekonomski okvir bez kojega ove distinkcije nisu moguće.

Ukoliko pristanemo na ovu tezu da je ono što platformsku politiku "fundamentalno razlikuje od ostalih povjerenje u demokratski princip suodlučivanja" a ne komunizam, antikapitalizam, socijalizam ili druge odrednice lijeve politike... onda distinkcija tako definirane ljevice i tehnokratskih populista nije više tako jasna. Jer i HNS i Most vjeruju u demokraciju, odbacuju politiku i zazivaju davanje važnosti "građanima", ne radeći distinkciju između tih građana, između onih koji su nezaposleni, marginalizirani, siromašni i isključeni i onih onih koji eksploatiraju i bogate se na tuđem radu.

Tehnokratsko nedemokratsko upravljanje nije problematično jer je politično i ideološko, već jer se skriva iza privida "stručnosti" i upravljačkih sposobnosti onih koji navodno bolje znaju od naroda. Tako da je upravo apolitičnost komponenta koju treba izdvojiti, a politika ono čemu se treba vratiti. Odgovarati na tehnokratski populizam lijevim populizmom koji će isticati davanje važnosti "građanima" (bez klasne diferencijacije) i apolitičnost platformskog organiziranja ("platforma a ne stranka") tako se pokazuje sasvim promašenim.

Ljevica kao kritika političke ekonomije nije samo zelena i feministička (što se često ističe u razgovoru o tome što je ljevica u Hrvatskoj danas), već i antikapitalistička i komunistička. Ukoliko su ljevičarske onda i zelena i feministička ljevica polaze od kritike političke ekonomije – kritike načina proizvodnje i reprodukcije klasnih odnosa u kapitalizmu. Tek ako svaki pojedinačni slučaj, poput Savice, Varšavske i drugih, protisnemo kroz filtar te kritike – stječemo uvid u strukturalne nejednakosti, a rješavamo se balasta svjetonazora i politika začepljenog nosa kojih na ljevici ne manjka. (Primjerice isticanje više "zelenila" i više prostora za igru, u slučaju Savice, promašeno je iz aspekta davanja moći građanima, jer neki "građani" uistinu žele tartan a ne zelenilo.)

Lijeva politika također ne može samo isticati korupciju, iako je ona često ispremrežena s tehnokratskom vladavinom, jer kada ona izostaje još uvijek imamo širi problem, čak i na razini lokalne uprave i samouprave, a to je promocija načina i modela provođenja malih komunalnih akcija, od javno-privatnih partnerstva u kojima privatno parazitira na javnom, do promicanja agencijskog zapošljavanja i drugih oblika neoliberalnih politika. Kapitalizam ne može biti prevladan preinakama na razini "pravednije raspodjele", "pametnijeg gospodarenja", a ne može biti prevladan niti većom participacijom "građana", već supstancijalnim promjenama u načinu proizvodnje, dokidanjem strukturalne nejednakosti između onih koji žive od tuđeg rada i onih koji prodaju svoj rad.

Naravno mnogo je od takve kritike prisutno i u argumentaciji nove ljevice u Hrvatskoj, no često je nejasno je li tako a upravo zbog "prijevoda" koji se svakodnevno zbivaju zbog želje da se približi biračima. Strukturne nejednakosti često bivaju "prevedene" u popularnije označitelje kao što su "participativnost", "egalitarnost", "apolitičnost", "platforme a ne stranke", davanje moći "građanima" i sl. Ovi prijevodi nisu neočekivani uzmemo li u obzir upravo ono o čemu govori Dolenec, popudbinu populističke ljevice koja gradi kult ličnosti. Tako se ova, nazovimo ju tehnokratska ljevica pokušava ograditi od opasnosti lijevih populizama, a sama se populizma ne želi, a ne bi ni trebala odreći. No "prijevodi" predstavljaju opasnu tehnokratizaciju lijeve politike. Ukoliko temelji političke ekonomije ostaju nepromijenjeni, ne može se promicati egalitarizam, kao jedan od temeljnih političkih označitelja ljevice. Taj se egalitarizam ne može postići ako se zadržimo na širenju političke participacije. Utoliko kod "prijevoda" koji možda jesu u korist političkih rezultata, treba ipak biti oprezan kako oni ne bi postali jedini jezik kojim govorimo.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?