Piše: Dimitrije Birač

I. dio teksta

Hrvatska se nalazi na periferiji kapitalističke Europe kao dijela kapitalističke jezgre. Periferija Europske unije znači isto što i polukolonijalni položaj određene zemlje. Polukolonijalni položaj zbog toga što Hrvatska ima nominalno neovisnu političku vlast koja donosi i provodi zakone. Dakle, ovdje gotovo da i nema, kao u prošlim vremenima, eksplicitnog pritiska ili prisile od strane matice kapitalističkog Zapada. Ali je kapital-odnos zapravo više nego ikada porobio hrvatsku privredu, kao i privrede ostalih zemalja periferije.

Prema tome, osnovna posljedica ovakve konfiguracije jest nesamostalnost političke elite u dosljednom provođenju ekonomskih politika u korist domaće buržoazije kao i nemogućnost ekonomske elite da uopće oblikuje te ekonomske politike. Drugim riječima, hrvatska je buržoazija previše slaba i nemoćna da bi državni aparat primarno koristila za svoje interese. Ona to čini tek sekundarno, u sukobu s radnicima, seljaštvom, sitnom buržoazijom kao i unutar same sebe. Primarna uloga državnog aparata perifernih zemalja jest zaštita interesa krupnog, inozemnog kapitala pri čemu domaća buržoazija igra ulogu kompradora, odnosno njen je suštinski zadatak osigurati da proces ekploatacije teče nesmetano i sigurno, a to se najbolje radi tako da se on što više zakamuflira. Njegovim kamufliranjem javnost najčešće gubi pojam i svijest o eksploataciji.

Imajući na umu najprije ovaj političko-ekonomski kontekst možemo ispravno razumjeti ulogu hrvatske privrede, uzroke i tijek njenog (ne)razvoja, kao i posljedica po društvo i klase u njemu.

Restauracijom kapitalizma ili prvobitnom akumulacijom kapitala hrvatska je buržoazija u nastanku, u savezu s krupnim kapitalom Zapada, konstruirala jedini mogući kapitalistički sistem za zemlje periferije, onaj polukolonije. Kao osnovne značajke tog sistema, koji je presudno utjecao na nju (dakle, radi se o dijalektičkom jedinstvu), mogli bismo izdvojiti deindustrijalizaciju (ali koja nije konačna, što znači da industrija i dalje postoji, iako u daleko slabijem obimu), rapidni razvoj trgovine i ostalih uslužnih djelatnosti, razvoj financijske buržoazije, a što je sve vrlo kompatibilno s uvoznički- ovisnom strukturom naše privrede. Ovdje je prisutan jedan fenomen koji je vrlo karakterističan za zemlje polukolonije. Naime, razvoj uslužnih djelatnosti išao je suprotno od onog u razvijenim kapitalističkim zemljama, odnosno primarne, a posebno sekundarne djelatnosti nisu rasle u apsolutnim iznosima, da bi se smanjivale u relativnim. Kod nas su uslužne djelatnosti rasle prije svega zato što se odvijala deindustrijalizacija.

Bolje rečeno, razvoj proizvodnosti rada i proizvodnih snaga uopće u industriji je padao ili stagnirao, pa su se uslužne djelatnosti razvijale umjetno, nevezano za industriju. One se nisu temeljile na našoj industriji. Umjesto da razvoj industrije ostvari takav napredak da se s manje može proizvesti više i da se to onda veže za daljnji razvoj usluga, mi smo imali slučaj da se proizvodilo isto s manje (proizvodnost rada je rasla zato što je došlo do velikih otpuštanja) i da su na mjesto relativnog i apsolutnog pada industrije došle uslužne djelatnosti, među kojima je turizam dakako najpoznatija.

Pritom ništa ne znači što je turizam u osnovi izvoznička djelatnost, zato što je isprepleten s hrvatskom industrijom toliko stihijski (neplanski) i neorganizirano pa proizvodi više štete nego koristi. Ovdje se misli na društvenu štetu jer svakako koristi od toga ima ponajprije kapital.

Ovo je, da ponovimo, rezultat zakona vrijednosti koji označava tu stihiju, takvu anarhičnu raspodjelu društvenog fonda rada. Društveni fond rada nije raspodjeljen tako da zadovolji društvene potrebe na optimalan način, nego tako da zadovolji potrebe kapitala. Umjesto da je naša industrija usko povezana s poljoprivredom te da iz nje crpi razne sirovine koje će onda prerađivati; da unutar same industrije postoji plan i povezanost kako bi se učinkovitije razvila ekonomija razmjera u skladu s društvenim potrebama; da je za takvo nešto nužan temelj za najmanje tri industrije – prehrambenu i industriju pića, građevinsku (u širem smislu) te transportnu industriju; konačno, umjesto da se sve to ogleda i u turizmu (odnosno da je turizam samo jedna faza čitavog procesa), što mi imamo?

Poljoprivreda radi svojim tempom, seljaci se hrvaju s prirodom kako znaju (poplave ili suše kao prirodne pojave, uvijek ih dočekaju kao iznenadne, kao totalno destruktivne i nemoguće za spriječiti) jer nemaju gotovo nikakve pomoći od kapitalističke države, a građevinska industrija gradi stanove unedogled dok god njihove cijene rastu i dok god imaju podršku financijskog sektora koji tu ima najviše interesa zbog kredita. Prerađivačka industrija također radi svojim tempom i uvozi sve i svašta za proizvodnju te preradu raznih roba. Proizvodna postrojenja ne grade se potrebnom brzinom budući da je turizam ona grana koja u krajnjoj liniji određuje (odnosno, to zakon vrijednosti određuje gdje je na ovakav kaotični način najbolje raspodjeliti društveni fond rada) koja je industrija profitabilna, a koja nije. Stoga se sigurno neće graditi postrojenja koja bi pozitivno utjecala na industriju ako umjesto toga može niknuti neki hotelski kompleks ili turistička zona.

Transportna industrija sve se više orijentira na transport putnika, umjesto roba. Restauracijom kapitalizma uništavana su domaća poduzeća koja su se bavila pomorskim prijevozom roba. Za sistem temeljen na zakonu vrijednosti i jest svojstveno razvijanje onoga što ima koristi za kapital, u skladu s čitavom strukturom naše privrede. Koristi od transporta putnika su značajne: osim što je naplata automatska, razvija se i potrošnja u gradovima i manjim mjestima, u turističkim destinacijama. Potrošnja naravno pomaže lokalnom stanovništvu, a i smještajni kapaciteti se povećavaju. Međutim, problem je što se razvija samo potrošnja, a ne i proizvodnja, osim ako se ne misli na proizvodnju potrošnje. Ali i proizvodnja te potrošnje je vrlo problematična. Baš je osobina ove naše privrede da potrošnja i proizvodnja kao faze društvenog procesa, nisu povezane strateški, planski. Svaka vuče na svoju stranu. Potrošnja je usko povezana s proračunom, dakle političkom elitom budući da najveći dio prihoda dolazi kroz indirektne poreze, posebno kroz porez na dodanu vrijednost. Prema tome, što potrošnja više raste, to se bolje puni proračun, neovisno o tome je li ta potrošnja rezultat realizacije domaće proizvodnje ili uvoza. Jer i uvozom se puni proračun zbog raznih carina i trošarina tako da se hrvatskoj državi zapravo isplati više uvoziti i trošiti.

Kako zakon vrijednosti utječe na turizam i time na društvene potrebe, možda se najbolje vidi na primjeru potrošnje ribe. Poznato je da je riba zdrava namirnica jer je bogata vitaminima i proteinima pa se obično preporuča unos ribe najmanje dva puta tjedno. Ali isto tako poznata je činjenica da je hrvatsko stanovništvo na dnu liste europskih zemalja po potrošnji ribe.

Ovdje se treba postaviti sljedeće pitanje: kako je moguće da zemlja čija se uprava nad morem prostire površinom koja je gotovo jednaka onoj kopnenoj, uz svu tradiciju ribarstva te značaj ribe kao namirnice, ima toliko malu potrošnju ribe? Današnja ekonomska znanost može nam to pitanje samo dodatno zakomplicirati jer ga upravo mistificira.

Pitanje je vrlo jednostavno. Dakle, zbog čega svaki član našeg društva sebi ne može osigurati potrošnju ribe nekoliko puta na tjedan? I odgovor je naizgled vrlo jednostavan: zato što je riba skupa. Iza ovog odgovora, koji je u suštini točan, krije se zakon vrijednosti. Naime, tržišni mehanizam koristi cijene kao najbolje pokazatelje stanja u privredi. Ako je cijena ribe visoka, to znači da su proizvodnja i prerada u odnosu na potrošnju nedovoljne. Kada bi proizvodnja i prerada u odnosu na potrošnju bile i više nego dovoljne, cijene bi padale. Čak i ako pretpostavimo da dio (pre)prodavača namjerno podiže cijene zbog skrivenih motiva, oni opet to ne bi mogli činiti tako efikasno kada bi prosječna cijena ribe bila niska budući da bi se sam zakon vrijednosti kroz konkurenciju pobrinuo da se uspostavi određena ravnoteža. Dakle, umjetno podizanje cijena rezultat je i ‘prirodno’ visoke cijene ribe.

Zbog čega je proizvodnja nedovoljna? Zbog toga što je temeljem zakona vrijednosti kapitalu isplativije proizvoditi za strane turiste i izvoz u zemlje čije stanovništvo itekako jede ribu, odnosno što mu odgovara da je potražnja uvijek veća od ponude. Naravno, on nije svjestan ovog zakona stihije niti ima mehanizme pomoću kojih će unaprijed moći dokučiti koliko ribe treba proizvesti da bi zadovoljio potražnju. Njegov jedini mehanizam su cijene koje tek naknadno ukazuju na rezultat raspodjele društvenog rada. Znači, kapitalist će vidjeti je li njegov posao društveno isplativ tek nakon realizacije proizvedene vrijednosti. A dok je takva situacija, vladat će stihija i neorganiziranost, vladat će paradoks da se sve manje stanovništva hrani ribom unatoč državnoj upravi nad ogromnom površinom Jadranskog mora.

Utjecaj zakona vrijednosti i njegova stihija kao ljepilo povezuje razne naizgled samostalne sfere društveno-političkog života. Tu se nastaje isprepletenost materijalnih uvjeta s idejnom nadgradnjom. Mediji svakodnevno javljaju, obavještavaju, informiraju javnost o privremenim rezultatima sezone i financijskim pokazateljima iste. Prikazuju se bezbrojne slike s plaža, raznih kupališta, pa izazovne slike turista koji se cijele dane zabavljaju i uživaju, rade se razne reportaže s naplatnih kućica gdje se kao udarne vijesti navode dužine kolone automobila i gdje se s najvećom pažnjom sluša turiste-vozače kako govore o dojmovima s naših obala. Općenito je veći dio medijskog prostora (udarnog termina na vijestima) posvećen turizmu.

Stvara se sveopća slika turizma kao jednog velikog tuluma i zabave. Podržava se takozvani turizam mora i sunca uz koji obavezno ide zabava, odnosno neskromne količine alkohola, hrane i muzike. U ekonomskom smislu to je stimulacija potrošnje. Pritom se vjeruje da ako svaki pojedinac društva ili svaki poduzetnik daje sve od sebe, to će mu se ovako ili onako vratiti – u skladu s konceptom nevidljive ruke.

Međutim, baš zbog tog zakona vrijednosti njihov napor i trud iracionalno je raspodjeljen i usmjeren te obično znači rasipanje društvenog rada i ostalih resursa.

Uvijek je prisutan strah i oprez od ugrožavanja sezone, pa se tako imidž turističke zemlje brižljivo čuva. Na određene društvene devijacije ne gleda se iz perspektive njihova uzroka, nego iz perspektive njihovih posljedica. Stoga je ih potrebno ograničiti, ali ne i riješiti. Tako se ksenofobija, rasizam, šovinizam ograničavaju u velikoj mjeri zbog platežne moći turista, kako bi se očuvala i dodatno razvila slika naše zemlje kao turističke, ugodne za boravak. Pritom se stimuliraju se razna viđenja naše zemlje kao ‘bisera’ ili kao prirodne (od ljudske ruke netaknute, gotovo djevičanske) ljepote

U ovom kontekstu postoji jedan paradoks, koji se može shvatiti jedino ako imamo na umu mehanizam zakona vrijednosti. Paradoks je u tome da se zapravo razvija elitizacija masovnog turizma. Dakle, sve ono što je prije bila značajka masovnog turizma – jeftin odlazak na more i uživanje za veći dio stanovništva, jeftini i masovni smještaj za sve, to se sada pretvara u luksuz. Sve to poskupljuje, odvija se ekonomsko ograđivanje od masa te se na taj način ‘masovni turizam’ elitizira. On postaje masovan za sve, osim za naše radnike, seljake, nezaposlene, umirovljenike… Ne ide se na promjenu sadržaja turizma koji je u najvećoj mjeri vezan za masovni turizam, nego se taj sadržaj privatizira kako bi se mogao od njega stvarati luksuz i elitizam.

U posljednjem dijelu ove serije tekstova detaljnije ćemo razmotriti položaj hrvatskih radnika. Ipak, ovdje ćemo navesti njihov položaj u odnosu na zakon vrijednosti. Najvažnija pojava oko koje onda gravitiraju ostale jest sezonsko zapošljavanje nezaposlenih. U petom mjesecu koji je uvod u turističku sezonu polagano se povećava potražnja za radnom snagom, da bi ta potražnja kulminirala u sedmom i osmom mjesecu. Turistička sezona ima nekoliko bitnih učinaka na kapitalizam: prvo, zapošljava mlađu i stariju radnu snagu, odnosno upravo onaj kontingent ukupne radne snage koja nije (još) stupila u kapital-odnos. To su najčešće ljudi koji u normalnim okolnostima ne mogu naći posao i za koje je statistički najveća stopa dugotrajne nezaposlenosti. Na taj način se ograničava njihovo nezadovoljstvo i radikalno se umanjuje motivacija za bilo kakvom vrstom pobune. Drugo, turizam ruši prosječnu cijenu radne snage budući da su sada kapitalu dostupni radnici koji su spremni na sve i na gotovo bilo kakvu plaću. Također, osim što zarade svoju plaću (kakva god ona bila) uvijek im je lakše jer su na moru, a to je bitno u zemlji koja gaji imidž turističke destinacije. Treće, istovremeno posljedica, turistička sezona postaje i uzrok medijskog naglašavanja njene važnosti upravo u sklopu sezonskog zapošljavanja. Naglasak je na važnosti turizma za našu zemlju zbog toga jer mnogim mladima omogućuje da zarade neki novac, da uživaju na moru i da se, barem nakratko, riješe mučnog problema nezaposlenosti.

Sve navedeno stvara kontekst, u skladu s umjetno stvorenom slikom o turizmu kao danonoćnoj zabavi s lijepim curama, kojim se naše mlađe radnike indirektno disciplinira. O direktnoj disciplini radnika bit će govora u posljednjem tekstu, ali treba reći da je ova disciplina daleko suptilnija.

Disciplina se temelji na određenim predispozicijama mladih i starih radnika. Najčešće se traže oni sposobni, odvažni, koji su individualistički nastrojeni i koji traže bilo kakav posao. Takvima nije ni na kraj pameti da pokušavaju bilo što uraditi za svoja radnička prava dok im traje ugovor o radu. A kamoli da se pokušaju sindikalno organizirati. Drugim riječima, svi se oni bore za radno mjesto u turizmu te ovise sami o sebi što onda umanjuje njihovu sposobnost povezivanja s drugim radnicima. To postaje veći problem jednom kad se vrate s mora, i ako uopće nađu novi posao, jer iza sebe umjesto tradicije i iskustva radničkog povezivanja te zajedničke borbe za svoja prava imaju razvijen snažan individualizam pomiješan s neprestanom željom za zabavu.

Posebno je problematična stvar s mlađim radnicima jer ne uspijevaju previše uštedjeti budući da nekritički prihvaćaju, pa onda i potpadaju pod imidž zabave (dakle, zašto štedjeti kad se novac može potrošiti na svu zabavu gdje su lijepe cure i dečki, i kad će se u konačnici vratiti u sivilo svakodnevne nezaposlenosti).

S druge strane, naša sitna buržoazija na moru trlja ruke zbog turista i ne želi da bude ikakvih potresa jer im život ovisi o njima. Što naravno implicira da se ona itekako muči s tim poslom i da se kroz turističku sezonu izuzetno naradi. Ona se veći dio godine priprema (ponajviše životari, ali i investira) za sezonu iz koje onda mora izvući što više, bilo proširenjem asortimana usluga bilo povećanjem cijena. A najčešće i jedno i drugo, ovisno o konkurenciji i dolascima turista.

Na kopnu je položaj ove klase nešto drugačiji i u većoj mjeri ide obrnuto – ona preživljava ili ulaže za vrijeme turističke sezone, a izvan službene turističke sezone napreduje i širi svoj posao. Ali kako turizam ne može apsorbirati sve radnike i kako dio turista ne ide na more, onda sitna buržoazija preslikava poznati turistički imidž s mora na kopno. Naposljetku, i ona se mora prilagoditi tržišnim silama – zakonu vrijednosti.

Što se tiče seljaka i ribara, oni nimalo ne zaostaju za drugim ugroženim slojevima društva. Prvi se muče s poljoprivrednim površinama od kojih se manje od 1% navodnjava. Gotovo svako ljeto moraju biti spremni na sušu, a prije toga na poplave. Jedva mogu prodati vlastite proizvode, a kad ih prodaju to uspiju uz takve cijene da je pravo čudo što uopće i opstaju. Od toga najviše koristi imaju trgovci i naravno krajnji prodavači, izvoznici, restorani i hotelski lanci. U pravilu nisu povezani s turističkom potrošnjom u onoj mjeri koja bi ima jamčila neku stabilnost. Drugi se pak muče s raznim troškovima poput cijene plavog dizela, raznih dozvola za izlov te konkurencije s talijanske strane, zatim općenito s nedostatkom modernijih i efikasnijih sredstava za optimalni izlov i preradu ribe. I od njihovog izlova najviše koristi imaju trgovci i krajnji prodavači, ali i potrošači od kojih većina nije u Hrvatskoj.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?