Autor: Michael Roberts

 

Kejnzijanska ekonomska politika prevladava na ljevici u radničkom pokretu. Keynes je ekonomski heroj onih koji žele promijeniti svijet; koji žele iskorijeniti siromaštvo, nejednakost i konstantno smanjivanje prihoda i gubitak radnih mjesta u ponavljajućim krizama. Dok pak, svatko tko je čitao članke na mom blogu zna da je kejnzijanska ekonomska analiza manjkava, empirijski upitna, a da su njene političke smjernice kojim se nastoje ispraviti zla kapitalizma pokazale se neuspješnima.

U SAD-u, veliki gurui koji se protive neoliberalnim teorijama Čikaške škole u ekonomiji i politikama Republikanaca su kejnzijanci Paul Krugman, Larry Summers i Joseph Stiglitz ili malo radikalniji Dean Baker i James Galbraith. U Velikoj Britaniji, ljevičari u vodstvu Laburističke stranke okupljeni oko Jeremyja Corbyna i Johna McDonnella, koji se nazivaju socijalistima, okreću se kejnzijanskim ekonomistima kao što su Martin Wolf, Ann Pettifor ili Simon Wren Lewis kad su u pitanju analiza i politička rješenja. Pozivaju ih na savjetodavna vijeća i rasprave. U Europi vladaju ekonomisti poput Thomasa Pikettyja.

Studente i predavače uključene u projekt Rethinking Economics, međunarodni pokušaj da se učenja i ideje otmu utjecaju neoliberalne teorije, predvode kejnzijanski kritičari poput Jamesa Kwaka ili post-kejnzijanci kao što su Steve Keen, Victoria Chick ili Frances Coppola. Kwak je primjerice izdao novu knjigu pod imenom Ekonomizam (Economism), u kojoj nastoji pokazati da je rastuća nejednakost ekonomska točka razdora u kapitalizmu, a da je neuspjeh formalne ekonomije što to nije u stanju prepoznati. Kejnzijanci i post-kejnzijanci poput Stiglitza, Kwaka, Pikettyja ili Stockhammera „prosipaju“ ideju da je neprijatelj nejednakost, a ne kapitalizam sam po sebi, a ta ideja dominira medijima i radničkim pokretom. Ovo nije umanjivanje žalosne važnosti siromaštva koje je u porastu, nego ukazivanje da marksistička kritika nije u opticaju.

Uistinu, kad se mediji žele pokazati u neustrašivom i radikalnom svjetlu, promoviraju knjige kejnzijanskih ili post-kejnzijanskih autora, ali ne i marksističkih. Na primjer, Ann Pettifor iz Prime Economicsa je napisala novu knjigu, Proizvodnja novca (op. prevedeno, The Production of Money), u kojoj kaže da je novac „ništa više nego obećanje da ćemo nešto platiti“ i da je vječan, a njegova proizvodnja neograničena dok „konstantno stvaramo novac čineći ovo obećanje“, tako da društvo može printati koliko god novca želi kako bi ulagalo u svoje društvene izbore bez nepovoljnih ekonomskih posljedica. A kroz kejnzijanski efekt multiplikacije, dolazi do rasta radnih mjesta i prihoda. Nadalje, Pettifor smatra da „nije bitno gdje vlada ulaže novac, ako to stvara radna mjesta“. Jedini problem je držati vrijednost novca, odnosno kamatnih stopa što je niže moguće, da bi se cirkulacijom novca (ili kredita?) osigurao rast kapitalističke ekonomije. Stoga, nije potrebna nikakva promjena u procesu proizvodnje kojem je svrha profit, nego samo preuzeti kontrolu nad procesom proizvodnje novca da bi se osigurao beskrajan opticaj novca i sve će biti dobro.

Ironično, u isto vrijeme, vodeći post-kejnzijanac Steve Keen se sprema izdati novu knjigu u kojoj zagovara kontrolu nad dugovima i kreditima kao način da se izbjegne kriza. Izaberite: više novca za kreditiranje ili manje. Kako bilo, kejnzijanci u središte ekonomske priče stavljaju analizu prema kojoj samo financijski sektor predstavlja uzročnu snagu poremećaja kapitalizma.

Dakle, zašto su kejnzijanske ideje još uvijek dominantne? Geoff Mann pruža nam prosvjetljujuće objašnjenje. Man je upravitelj Centra za globalnu političku ekonomiju na Sveučilištu Simon Fraser u Kanadi. U novoj knjizi pod naslovom Na duge staze smo svi mrtvi (op. prevedeno, In the Long Run We Are All Dead) Mann smatra da nije baš da se kejnzijansku ekonomiju smatra točnom. Postoje „snažne kritike kejnzijanske ekonomije s Ljevice, iz kojih je moguće učiti; primjeri toga su radovi Paula Matticka, Geoffa Pillinga i Michaela Robertsa“ (str. 218), ali iz političkih razloga kejnzijanske ideje dominiraju radničkim pokretom i među onima koje Mann naziva protivnicima „liberalnog kapitalizma“ (što bih jednostavno nazvao kapitalizmom).

Keynes dominira jer nudi treći put između socijalističke revolucije i barbarizma, tj. kraja svijeta kako ga mi (zapravo buržuji poput Keynesa) vide. U 1920-ima i 1930-ima Keynes se bojao da je civilizirani svijet išao ususret marksističkoj revoluciji ili fašističkoj diktaturi. Za njega je socijalizam kao alternativa kapitalizmu koji je iznjedrio Veliku depresiju mogao srušiti civilizaciju, donoseći „barbarizam“ – kraj boljeg svijeta, urušavanje tehnologije i vladavine zakona, više ratova, itd. Stoga je težio ponuditi nadu da je putem skromnih popravaka „liberalnog kapitalizma“ moguće učiniti ga funkcionalnim i tako izbjeći potrebu za socijalističkom revolucijom. Ne bi bilo potrebe ići gdje se „anđeli civilizacije“ boje kročiti. To je bio kejnzijanski narativ.

Ovo je bilo privlačno (i još uvijek jest) vođama radničkog pokreta i „liberalima“ koji su željni promjene. Revolucija je bila riskantna i svi smo mogli propasti s njom. Mann kaže: „Ljevica želi demokraciju bez populizma, želi transformaciju politike bez rizika transformiranja; želi revoluciju bez revolucionara“ (str. 21).

Ovaj strah od revolucije, smatra Mann, prvi je put zabilježen nakon Francuske revolucije. Da se veliki eksperiment građanske demokracije pretvorio u Robespierrea i teror, da se demokracija pretvorila u diktaturu i barbarizam – tako ide buržoaski mit. Kejnzijanska ekonomija nudi izlaz iz ekonomske depresije 1930-ih godina ili današnje Duge depresije, ali bez socijalizma. Ona je treći put između statusa quo pohlepnih tržišta, štednje, nejednakosti, siromaštva te kriza i alternative društvene revolucije koja može iznjedriti Staljina, Maoa, Castra, Pol-Pota i Kim Jong-Una. Toliko je privlačan taj „treći put“ da čak i Mann priznaje da je i njemu privlačan kao alternativa riziku da bi revolucija mogla poći krivo (pogledati posljednje poglavlje njegove knjige, u kojem je Marx prikazan kao dr. Jekyll Nade, a Keynes kao g. Hyde Straha).

Kao što Mann kaže, Keynes je smatrao da, ako se civilizirani stručnjaci (poput njega) pozabave kratkotrajnim problemima ekonomske krize i stagnacije, onda dugoročna katastrofa pada civilizacije može biti izbjegnuta. Slavni citat koji je u naslovu Mannove knjige, da „na duge staze svi smo mrtvi“, odnosio se na potrebu djelovanja protiv Velike depresije intervencijom države umjesto čekanja da tržište popravi samo sebe s vremenom, kako su neoklasični ekonomisti i političari mislili (Keynes ih je još uvijek nazivao „klasičnim“). Jer „dugoročno je vodič koji maskira trenutne probleme. Gledano na duge staze, svi smo mrtvi. Ekonomisti zadaju sebi zadatak previše lak, previše beskoristan, ako nam u turbulentnim vremenima mogu jedino reći da je more mirno kad je oluja već odavno prošla“ (Keynes). Potrebno je rješavati kratkotrajni problem ili će on prerasti u dugoročnu katastrofu. Ovo je dodatno značenje citata o dugoročnosti: pobrinuti se za depresiju i ekonomske krize sada ili će, gledano dugoročno, sama civilizacija doći pod prijetnju revolucije.

Keynes je često gledao na ulogu ekonomista kao na stomatologe koji popravljaju tehnički problem zubobolje u ekonomiji.(„Kad bi ekonomisti mogli postići to da se na njih gleda kao na skromne, sposobne ljude na razini stomatologa, to bi bilo izvrsno.“) I moderni su kejnzijanci prihvatili svoju ulogu „vodoinstalatera“, koji popravljaju curenja u „cjevovodu“ akumulacije i rasta. Ali stvarna metoda političke ekonomije nije poput vodoinstalatera ili zubara koji popravlja kratkotrajne probleme. Ona se sastoji u radu revolucionarnog društvenog znanstvenika (Marx), koji mijenja političku ekonomiju u dugoročnom smislu. Ono što otkriva marksistička analiza kapitalističkog načina proizvodnje jest da nema „trećeg puta“ kao što bi to htjeli Keynes i njegovi učenici. Kapitalizam, gledano dugoročno, ne može iznjedriti kraj nejednakosti, siromaštvu, ratu i uspostaviti svijet bogat općim blagostanjem, te još k tome izbjeći katastrofu ekološke propasti.

Kao i svi buržoaski intelektualci, Keynes je bio idealist. Znao je da ideje postaju uvriježene samo ako su prilagođene željama vladajuće klase. Kao što on kaže „unatoč svojim dubokim korijenima u političkoj i moralnoj filozofiji 18. i ranog 19. stoljeća, individualizam i laissez-faire ne bi mogli osigurati svoj dugoročni utjecaj na upravljanje javnim poslovima, da nije bilo njihove usklađenosti s potrebama i željama poslovnog svijeta toga vremena. . . . Mnoštvo ovih elemenata utjecalo je na današnju intelektualnu pristranost, pogled na svijet, ortodoksnost sadašnjosti.“ No, svejedno je istinski vjerovao da pametan čovjek poput njega s moćnim idejama može promijeniti društvo, čak i ako je to suprotno interesima onih koji ga kontroliraju.

Keynes je shvatio koliko je bila pogrešna ta njegova ideja pokušavajući utjecati na Rooseveltovu administraciju da prihvati njegove ideje o okončavanju Velike depresije te da politička elita provede njegove ideje o novom svjetskom poretku nakon II. svjetskog rata. Želio je uspostaviti 'civilizirane' institucije koje će osiguravati globalni mir i sigurnost kroz međunarodno upravljanje ekonomijama, valutama i novcem. Ali ove ideje o svjetskom poretku koji će kontrolirati ispade nesputanog laissez faire kapitalizma pretvorene su u institucije poput MMF-a, Svjetske banke i Vijeća UN-a koje se koriste za širenje imperijalističke politike, koju predvodi SAD. Umjesto svijeta u kojem 'civilizirani' vođe rješavaju probleme tog svijeta, dobili smo užasnog orla koji je uzjašio na leđa svijeta, namećući svoju volju. Materijalni interesi odlučuju o javnim politikama, ne pametni ekonomisti.

Uistinu, Keynes, veliki idealist civilizacije, pretvorio se u pragmatičara na poslijeratnim sastancima u Bretton Woodsu, predstavljajući, ne svjetske mase, niti čak demokratski poredak svijeta, nego uske nacionalne interese britanskog imperijalizma protiv američke dominacije. Keynes je rekao pred britanskim parlamentom da Sporazum u Bretton Woodsu nije „demonstracija američke moći, nego razumni kompromis između dvije velike nacije s istim ciljevima; ponovna uspostava liberalne svjetske ekonomije.“ Druge nacije su naravno ignorirane.

Da bismo izbjegli situaciju gdje smo na duge staze svi mrtvi, Keynes je smatrao da je potrebno rješavati stvari na kratke staze. Ali stvari se ne mogu rješavati na kratke staze da bi se izbjeglo njihovo rješavanje na duge staze. Ako postignemo punu zaposlenost, sve će biti . dobro, mislio je. Ali, sada u 2017. godini imamo skoro pa 'punu zaposlenost' u SAD-u, Ujedinjenom kraljevstvu, Njemačkoj i Japanu pa sve nije dobro. Realne plaće stagniraju, produktivnost ne raste, nejednakosti se povećavaju.

Sada imamo 'Dugu depresiju' i nema kraja očitoj 'sekularnoj stagnaciji' (stagnaciji koja obilježava početne godine 21. stoljeća). Naravno, kejnzijanci će reći da je to zato što kejnzijanske politike nisu provedene. Ali nisu provedene (bar ne fiskalna potrošnja) jer, suprotno Keynesovom mišljenju, ideje ne trijumfiraju nad dominantnim materijalnim interesima. Keynes je shvatio stvari naglavce; na isti način kao što ih je Hegel shvaćao. Hegel je smatrao da su sukobi ideja vodili historijskim sukobima, kad je zapravo obrnuto. Povijest je povijest klasnih borbi.

I tako su Keynesovi ekonomski 'recepti' utemeljeni na zabludi. Duga depresija nastavlja se, ne zato što postoji previše kapitala koji ograničava obrtanje kapitala ('marginalna efikasnost kapitala') u usporedbi s kamatnom stopom na novac. Nema previše ulaganja (kamatne stope za poslovne subjekte su niske) i kamatne stope su gotovo nula ili čak negativne. Duga depresija rezultat je preniske profitabilnosti, te stoga nedostatak ulaganja priječi rast produktivnosti. Niske realne plaće i niska produktivnost su cijena 'pune zaposlenosti', suprotno svim idejama kejnzijanske ekonomije. Previše ulaganja ne uzrokuje nisku profitabilnost, nego niska profitabilnost uzrokuje premalo ulaganja.

Mannov temeljni argument jest da kejnzijanska ekonomija dominira ljevicom unatoč svojim zabludama i neuspjesima jer izražava strah od masa i revolucije kojeg imaju mnogi vođe radničkog pokreta. U svojoj novoj knjizi, James Kwak citira Keynesa:

„U većini slučajeva, smatram da se kapitalizam, ako se njime vješto upravlja, vjerojatno može učiniti efikasnijim za postizanje ekonomskih ciljeva od bilo kojeg drugog sustava koji se tek nazire, ali je sam po sebi u mnogo stvari neprihvatljiv. Naš je problem iznaći društvenu organizaciju koja bi bila koliko god je moguće učinkovita, bez povrede naših shvaćanja zadovoljavajućeg načina života.“

Kwak komentira: „To ostaje naš izazov danas. Ako ga ne možemo razriješiti, izbori 2016. godine (Trump) mogu se pokazati kao glasnik još gorih stvari koji dolaze.“ Drugim riječima, ako ne možemo upravljati kapitalizmom, stvari bi mogle biti još gore.

Iza straha od revolucije nalazi se buržoaska predrasuda da dati moć 'masama' znači kraj kulture, znanstvenog napretka i civiliziranog ponašanja. No, sve blagodati civilizacije kojima se buržoazija tako ponosi dobivene su borbom radnih ljudi u posljednjih 200 godina (i više). Unatoč Robespierreu i tome kako 'revolucija jede svoju djecu' (termin kojeg je upotrijebio aristokratski nastrojen Mallet du Pan i prihvatio britanski konzervativni buržuj Edmund Burke), Francuska revolucija pokrenula je lavinu znanstvenog i tehnološkog napretka u Europi. Dokrajčila je feudalizam, religijsko praznovjerje i inkviziciju, te uvela napoleonske zakone. Da se nije bila dogodila revolucija, Francuska bi bila propatila još nekoliko generacija feudalne rastrošnosti i propadanja.

Dok se ovih mjeseci prisjećamo 100 godina od početka Oktobarske revolucije, potrebno je uzeti u obzir što bi se dogodilo u suprotnom. Da se Oktobarska revolucija nije bila dogodila, ruski bi se kapitalizam bio industrijalizirao donekle, ali bi bio postao ovisan o britanskom, francuskom i njemačkom kapitalu, i mnogi milijuni bi bili pobijeni u besmislenom i katastrofalnom svjetskom ratu, u kojem bi Rusija bila nastavila sudjelovati. Masovno obrazovanje te razvoj znanosti i tehnologije bi bili zaustavljeni; kao što se to dogodilo u Kini, koja je ostala pod čizmom imperijalizma čitavu generaciju ili više.

Da se Kineska revolucija nije bila dogodila 1949. godine, Kina bi bila ostala klijentelistička, kolaboracionistička 'država-slučaj', koju bi kontrolirao Japan i imperijalističke sile, a kojom bi harali kineski gospodari rata, u ekstremnom siromaštvu i zaostalosti.

Keynes je bio buržoaski intelektualac par excellence. Njegovo pristajanje uz 'civilizaciju' njemu je značilo buržoasko društvo. Kao što je i sam rekao: „klasni rat će me zateći na strani obrazovane buržoazije.“ Nikada nije podržavao socijalizam, a pogotovo ne revolucionarnu promjenu jer „preferirati blato pored ribe, to izdiže neotesani proletarijat iznad buržoazije i inteligencije koji su, unatoč svojim manama, nositelji kvalitete života i nose sjeme sveopćeg napretka čovječanstva?“.

Uistinu, u svojim kasnijim godinama, kao ekonomist je hvalio upravo onaj laissez-faire 'liberalni' kapitalizam, kojeg njegovi učenici danas osuđuju. Keynes je pisao 1944. godine Friedrichu Hayeku, vodećem 'neoliberalu' tog vremena i ideološkom mentoru tačerizma, hvaleći njegovu knjigu Put u kmetstvo (op. prevedeno, The Road to Serfdom), u kojoj Hayek iznosi mišljenje da ekonomsko planiranje neizbježno vodi u totalitarizam. Keynes piše „moralno i filozofski, slažem se gotovo sa svime; ne samo da se slažem, nego sam duboko potresen stupnjem svojeg slaganja.“

Također Keynes je napisao sljedeće u svojem zadnjem objavljenom članku:

„Potresen sam, ne po prvi put, što moram podsjetiti suvremene ekonomiste da su u klasičnim učenjima sadržane neke trajne istine od velike važnosti. . . . U ovim su stvarima [ekonomiji] duboka strujanja na djelu, mogli bismo ih nazvati prirodnim silama, ili čak nevidljivom rukom, koje djeluju prema ekvilibriju. Da nije tako, ne bi nam bilo ni blizu tako dobro, kako nam je bilo posljednjih desetljeća.“

I tako, ponovno dolazimo do klasičnih ekonomista i mirnog mora. Jednom kad oluja (stagnacije i depresije) prođe i more je opet mirno, buržoasko društvo može osjetiti olakšanje. Keynes Radikal pretvorio se u Keynesa Konzervativca nakon kraja Velike depresije. Hoće li kejnzijanski radikali postati mainstream konzervativci nakon što dođe kraj Dugoj depresiji?

Uistinu ćemo svi biti mrtvi ako ne dokinemo kapitalistički način proizvodnje. A to će zahtijevati revolucionarnu transformaciju. A petljanje s navodnim manama 'liberalnog' kapitalizma neće 'spasiti' civilizaciju – na duge staze.

 
Prijevod: M.R.
Lektura: M.K.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?