Autor: Bhaskar Sunkara


Ne zanima me ako nije stvarno pobijedio – on je pobjednik. Jeremy Corbyn nam je ostavio projekt za nadolazeće godine.

Na kraju izborne noći, torijevci možda još uvijek imaju prevlast, no Jeremy Corbyn je danas pobijedio.

Da, znam da je ovo besraman spin, ali poslušajte me: u zadnjih nekoliko tjedana, pod vodstvom Corbyna, opravdali smo pristup laburističke ljevice i njezinih međunarodnih istomišljenika.

Ovo su prvi izbori nakon 1997. na kojima su Laburisti osvojili više zastupničkih mjesta nego na prethodnim izborima, a stranka je dobila najveći udio u glasovima od 2005. i to uz smanjenje 24-postotnog deficita po nekim anketama.

Otkada je Corbyn preuzeo vodstvo krajem 2015. godine, preživio je uzastopne napade u vlastitoj stranci, što je kulminiralo neuspješnim pokušajem puča protiv njega. Kao vođa Laburista nije se mogao osloniti ni na vlastite kolege iz stranke u parlamentu. Mala grupa kojom je bio okružen bombardirala ga je neprijateljskim internim curenjima informacija i dezinformacijama te protiv njega vodila prljavu medijsku kampanju bez presedana.

Srušiti Jeremyja Corbyna bilo je u interesu svih elita u Ujedinjenom Kraljevstvu, no on je opstao. Od kada je izabran za vođu Laburista, sinoć je izrazio najveće ogorčenje i ljutnju prema centristima u svojoj stranci.

Dobro, Corbyn možda neće postati premijer već sutra. Bio je „slab kandidat“, nije najbolji govornik, imao je gafova, jeo je po noći hladan grah. Sve je to istina. No, osim neprijateljstva izvana i opozicije u vlastitoj parlamentarnoj grupi, treba se sjetiti i da je Corbyn postao vođa Laburista u najopasnijem trenutku od kad stranka postoji.

Laburiste je diskreditirala Blair-Brownova administracija – od katastrofalnih vojnih pohoda u Iraku do privatizacijske agende kod kuće, kao i njihovo kontroliranje financijske krize. Blairovcima se ostvarila želja: Laburistička stranka je sve više izgledala kao socijalno-liberalna stranka, a ne kao socijalno-demokratska, prigrlivši financijski sektor i pripremajući se za „modernizaciju“ socijalne države pri tomu je uništavajući. No, na ljevici nije bilo ozbiljnog izazova i postojali su glasači iz „profesionalne klase“ koje je trebalo pridobiti.

Baza masovnog članstva bila je potrošena kao i njihova veza s oslabljenim radničkim pokretom. Škotska je bila izgubljena. Jedini antiestablišmentski glas u zajednicama u kojima su prije dominirali laburisti i koje su tih godina bile bijesne na neoliberalne ekonomske politike – bila je desničarska Stranka nezavisnosti (Independence Party).

To je bila situacija koju je Corbyn naslijedio. Pa ipak, njegov je tim vratio Laburističku stranku u život.

Ponovno su izgradili masovnu člansku bazu, pretvorili Laburiste u najveću evropsku stranku, s više od pola milijuna članova i članica. Momentum, grassroots grupacija stvorena je kako bi podržala napore organiziranih desetaka tisuća zajednica diljem Britanije. Bitke s laburističkim centrom i desnicom na neki način su pomogle, odvajajući vodstvo od diskreditiranog establišmenta. Brojni članovi i članice stranke spoznali su neprijateljstvo milijarderskih medija.

Laburistička stranka je razvila snažan lijevi karakter i platformu po prvi put nakon više desetljeća. Čak i dok su stajali vrlo nisko u izbornim anketama, stvarali su jezgru prave opozicije, stvarnu alternativu.

Čak i ako nam nije važan program, i ako samo želimo zbaciti konzervativce, teško je zamisliti da bi neki drugi laburistički lider učinio išta bolje od Corbyna. Bi li Owen Smith proizveo val mladih koji je stvorio odron konzervativaca? Bi li Angela Eagle ili bilo tko s „meke ljevice“ zadržao Wales u laburističkim rukama? Bi li ijedna snaga osim laburističke ljevice mogla početi ponovno pridobivati Škotsku otimajući je od Škotske nacionalne stranke (SNP)?

Corbyn je spasio ove izbore uravnotežujući klackalicu na laburističku stranu i držeći se ljevičarskih oružja. Njegov uspjeh nudi plan koji je demokratskim socijalistima potreban u godinama koje dolaze.

Laburistički „udar“ potvrđuje ono što ljevica dugo tvrdi: ljudi vole otvorenu, jasnu, poštenu obranu javnih dobara. Laburistički manifest je obarao s nogu – i bio je najsocijalističkiji manifest Laburista u zadnjih nekoliko desetljeća. To je bio jasan, iskren dokument koji je pozivao na nacionalizaciju ključnih sektora, pristup obrazovanju, stanovanju, zdravstvenim uslugama i mjerama redistribucije dohotka iz ruku korporacija i bogatih u ruke običnih ljudi.

6.3 milijardi funta za osnovne škole, zaštitu mirovina, besplatno obrazovanje, društvenu stanogradnju – bilo je jasno što bi laburisti učinili za britansko radništvo. Mediji su napali plan zbog njegove staromodne jednostavnosti – „za većinu, a ne za manjinu“ (“for the many, not the few”) – no on je odgovorio na želje ljudi s fokusom na pravednost koja je, kako se čini, elementarna milijunima ljudi.

Laburistička ljevica nije zaboravila da se ne može pobijediti približavajući se imaginarnom centru – pobjeđuješ kada dopustiš ljudima da osjete svoj bijes i kada im pružiš konstruktivan cilj prema kojemu tu ljutnju mogu kanalizirati. „Zahtijevamo pune plodove našega rada“ (“We demand the full fruits of our labour”) kaže jedan izborni video-klip.

S obzirom da je ovakav ekonomski program Laburista bio inspirativan, vodstvo je također oživjelo viziju socijaldemokratskih politika koje se opiru kapitalizmu. Najprivlačnija stvar u vezi korbinizma nije u tome što nudi tipičnu kapitalističku socijalnu državu u eri u kojoj dominiraju neoliberalna pravila, već u tome što njegovi protagonisti uviđaju inherentna ograničenja reformi u kapitalističkom sistemu te raspravljaju o idejama koje nastoje proširiti domet demokracije i oprijeti se kapitalističkom vlasništvu i kontroli. Koja je druga centralno-lijeva stranka iz post-zlatne ere zacrtala u planovima širenje kooperativnog sektora, kreiranje pogona koji su u vlasništvu zajednica i povratak kontrole države u ključnim sektorima gospodarstva?

Planovi nisu bili nimalo iscrpni, no pokrenuli bi Britaniju u smjeru dublje socijalističke transformacije u budućnosti. To je uzvišen san, onaj kojemu će trebati desetljeća da dođe do sazrijevanja. No san koji nadmašuje tradicionalni laburizam.

Laburistička ljevica nije „puka socijaldemokratska“ struja. Dok se u onom u što se socijalna demokracija preoblikovala u poratnom razdoblju često pokušava izbaciti klasni konflikt u korist tripartitnog aranžmana biznisa, rada i države, nova Corbynova socijalna demokracija izgrađena je na klasnom sukobu i aktivno ohrabruje pokrete „odozdo“.

No Laburisti su se morali baviti pitanjima s kojima se socijalisti najčešće ne bave – i uspjeli su obraćajući se zdravom razumu „mnoštva“ koje je tražilo svoje predstavnike.

Kada je tokom kampanje izronila tema terorizma i sigurnosti, Corbyn je pokazao ne samo da ljevica nije slaba po ovim pitanjima – na mnogo načina, bili smo mnogo vjerodostojniji od oponenata. Godinama je uzimano zdravo za gotovo da se kada je riječ o terorizmu ljevica ili drži svojih svetih principa ili glumi agresivnu retoriku desnice.

Corbyn je pronašao novi put kroz to ludilo. Nakon užasnih napada u Manchesteru i Londonu, laburistički vođa se nije bojao povezati britanski prekomorski imperijalizam i bujanje islamističkog terorizma. Corbyn je proširio svoju kritiku i na druge aspekte britanske vanjske politike: dubokoukorijenjene saveze sa zaljevskim zemljama u središtu bliskoistočnih sukoba.

Corbyn je donekle upotrijebio dio kritike radikalne ljevice pozivajući na proporcionalan politički odgovor na teror. No ponudio je širu alternativu koja govori o društvenim uzrocima koji leže iza terorizma i upotrijebio ih kako bi napao nasilnu ksenofobiju i zastrašivanje koji dolaze s konzervativne strane. Uvijek će biti otuđenih, gnjevnih ljudi koji će biti antisocijalno angažirani, no Corbyn je ponudio gledište kako pitanja sigurnosti treba rješavati u korijenu, a ne kroz sukob civilizacija.

No ne podcjenjujmo glasače. Nakon godina beskonačnih ratova i nasilja, većina ih je spremna za mir. Corbyn im je ponudio ono što su željeli i nije ih kaznio zbog toga.

Čak i s oslabljenom konzervativnom većinom, situacija sutra neće biti bajna. Trenutno poraženi, torijevci još uvijek vladaju. Njihovi saveznici u poslovnim i medijskim elitama će se udružiti. Smislit će nove planove kako bi napali radništvo i javna dobra.

Ali Corbynova stranka je bolje pozicionirana nego što su Laburisti bili ikada prije kako bi bila uvjerljiva opozicija ukorijenjena u beskompromisnoj lijevoj viziji – kako bi nudila nadu i snove ljudima, a ne samo strah i smanjivanje očekivanja. Osim toga, i Bernie bi pobijedio Trumpa da je bio u drugom krugu.

Izvor: https://jacobinmag.com/2017/06/jeremy-corbyn-election-results-labour-theresa-may-left

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?