Autor: Z. Vitanović

U ponudi brojnih kioska diljem "Lijepe Naše" danas se pored žvakaćih guma, čipsa i ostalih potrepština uma i tijela, može tako naći i svojevrsna "biblija" NDH-a, lako genocidno štivo -"Doživljaji" autora Ante Pavelića. Spomenuta knjiga koja se bavi životnim djelom Pavelića i stvaranjem NDH, nesumnjivo je vrhunsko maloumno djelo mentalne kontaminacije ustaštvom. Ako bi nekoga iskreno mogla obradovati, onda je to u prvom redu meka i tvrda hrvatska desnica, bez obzira je li vladajuća ili nevladajuća. Valja se i malo podsjetiti. Pored ovog prastaroga, ali aktualnog Pavelićevog "remek djela", prije nekoliko godina u Hrvatskoj je masovno štampana i javno distribuirana jedna druga "biblija", knjiga nad knjigama nekadašnjeg nacističkog Trećeg Reicha, Hitlerov "Mein Kampf" ("Moja borba"). Primjer proizvodnje i prodaje samo te dvije knjige (iako sličnih knjiga i publikacija ima i više, no nažalost ni jedna od njih nema potreban kritički predgovor, što bi za objavu nekog štiva kao povijesnog dokumenta bilo nužno i na taj način znanstveno i pravno opravdano) jasno pokazuje trasiranje puta postojeće hrvatske države u otvoreni i nepatvoreni fašizam. Iako se nominalno ili ustavno (preambula Ustava RH-a) Tuđmanova tvorevina vodi kao antifašistička, u praksi je itekako fašistička. A uvjerljivih dokaza za ovu, s pozicije državnotvornog hrvatstva bogohulnu tezu, u hrvatskoj stvarnosti, nažalost, ima i više nego dovoljno.

Sjetimo se samo nedavno postavljene HOS-ove ustaške ploče u Jasenovcu (koju vlast još nije uklonila), sjetimo se ustašovanja bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, pa sve do nedavne ekskurzije kompletnog državnog vrha na ustaški dernek u Bleiburgu (koji je ponovno i pod službenim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora). Istovremeno, prema većini antifašističkih jubileja, komemoracija i proslava, aktualna hrvatska vlast (ali i prethodna koalicijska na čelu s SDP-om) izražava grubi bojkot. I nije to od jučer, da se razumijemo, traje to već punih dvadeset i kusur godina, još od vremena višestranačkih izbora devedesetih i trijumfa zloglasnog HDZ-a, ali i uoči njih (SKH na čelu s Račanom distancirao se od javnih obilježavanja važnih datuma iz NOB-a). Može se slobodno konstatirati da se proces fašizacije hrvatskoga društva kretao gotovo istovremeno s procesom privatizacije, odnosno, uvođenja kapitalizma. Restauracija kapitalizma i rehabilitacija ustaštva u svojim minimalnim i ne baš legalnim proporcijama i oblicima, počeli su još s političkim i ekonomskim reformama u Jugoslaviji/Hrvatskoj osamdesetih, a posebno krajem osamdesetih (povratak ustaške emigracije i kontrarevolucionarna angažiranost jugoslavenskih disidenata početkom devedesetih).

Zato ni ne čudi što je Hrvatska danas zemlja koja se duboko utapa u fašizmu svake vrste i oblika, od uličnog i ekstremnog, do zamaskiranog i institucionalnog. Ustaštvo je danas dobilo sve moguće privilegije i postalo dominantno i većinom tolerirano u gotovo svim sferama društva. Ne čudi ni to što se danas na kioscima, kao i u knjižarama i knjižnicama, mogu pronaći pisana zlodjela najvećih zločinaca u ljudskoj povijesti 20. stoljeća, poput domaće desničarske ikone Ante Pavelića ili njegova velikog uzora Adolfa Hitlera. Žalosno je i poražavajuće da hrvatska javnost, barem ona koja se smatra "progresivnom" (razni "apolitični" pojedinci i grupe), koja se voli podičiti bar prigodnjački antifašizmom, upravo nad ovim kvaziliteralnim primjerom fašizacije zatvara oči, iako on prvi i "upada u oči". Nema nikavih javnih osuda, medijskih kritika, peticija ili ikakva traženja sudske zabrane ili kažnjavanja odgovornih za ovakav vid fašističke propagande (otvoreno poticanje veličanja fašizma i širenje nacionalne te vjerske mržnje, negiranje genocida i holokausta) i indoktrinacije.

Za razliku od današnje Njemačke, koja se obračunala s nacizmom (iako blago i polovično) te danas kažnjava nacističke i to posebno javne ispade, s Hrvatskom to, svima je poznato, nije slučaj. U Njemačkoj ovakvo nešto ne bi bilo moguće, kao uostalom i u ostatku civiliziranog i modernog svijeta. No, u Hrvatskoj je moguće, poželjno i dobrodošlo, usprkos tome što se povijesnom zaslugom radničkog, komunističkog i antifašističkog pokreta Hrvatska svrstala na stranu pobjedničke antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Ipak, prema ovim dugogodišnjim i učestalim manifestacijama ustaštva, izgleda da smo ipak bili na strani poraženih fašističkih snaga koje su se opet povampirile. U svakom slučaju, današnji fašizam u Hrvatskoj, ako se dublje analizira njegova geneza otprije dva i više desetljeća, ne može se i ne smije odvojiti od hrvatskog kapitalizma. Ustaštvo, priznali to ili ne, došlo je i dalje ide ruku pod ruku s privatizacijom, tajkunizacijom (sporne knjige i ostali fašističku sadržaji prodaju se i na kioscima Tiska, donedavno u vlasništvu Ivice Todorića) i ostalim pogubnim procesima neoliberalizma koji su začeti još i prije prijelomne '91. Svakako, ako tu "bogohulnu" tezu prihvatimo, a zdrav nam razum to nalaže, onda za fašizaciju Hrvatske vrijedi znameniti citat "Ako ne želiš govoriti o kapitalizmu, onda šuti o fašizmu".

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found