Nedjelja nam donosi lokalne izbore na kojima će stanovnici Istre birati nove načelnike općina, gradonačelnike, župane, općinska i gradska vijeća, te županijsku skupštinu. Zadnjih smo tjedana svjedoci da se, kad su izbori u Puli u pitanju, medijski fokus stavlja na najavljenu bitku za gradonačelničku fotelju u koju ulaze dosadašnji gradonačelnik Pule, IDS-ovac Boris Miletić (kojim se u ovom osvrtu nećemo baviti jer njega treba maknuti) i protukandidat SDP-ove koalicije, nestranačko lice utjelovljeno u nekadašnjem vijećniku upokojene Ladonje (kasnije nezavisnom zastupniku) Mauriciju Liculu. U igru se uključio i HDZ sa svojim kandidatom, tei nekadašnji HNS-ovac Oliver Orlić kao kandidat za gradonačelnika i nositelj kandidacijske liste birača nazvane “Oliver za Pulu” a koju uz nestranačke pojedince/ke čine i članovi/ice pulskog Oraha. Ispred Radničke fronte, u kampanju je ušao i pulski umjetnik, glazbenik i performer Pino Ivančić s ciljem dobijanja na vidljivosti programa za koje se RF zalaže, ali i s ciljem demontaže ovog izbornog ciklusa. Ili cirkusa, kako vam draže. O toj demontaži će ovdje biti riječi.

Mediji i kapital kroje rezultate izbora

Dakle, prateći medijski diskurs treba podcrtati da se ovdje ipak radi o nečemu što možemo nazvati “igranjem” politike. Situacija u kojoj javni i privatizirani mediji odavno ne rade ništa osim što održavaju postojeći status quo, ne trudeći se više ni fingirati poticanje političkog pluralizma (nejednak medijski tretman svim političkim opcijama), pri čemu je slobodno, istraživačko i emancipatorno novinarstvo postalo misaonom imenicom, u takvim okolnostima na predizborne aktivnosti lokalnih medija treba gledati isključivo kao na simulaciju zbilje, stvaranje privida demokratskih procesa u kojima je ipak sve kontrolirano i postavljeno tako da se ne narušava postojeći poredak. Tako Glas Istre duplericama prati gradonačelnika Borisa Miletića kako se uslikava s dječicom i tetama u javnim vrtićima, kako nonicama dijeli CD od Šjore Špije, kako obmanjuje javnost izjavama da je 90% građana bilo za njegovu viziju (pardon, vizija je to starog meštra Jakovčića). Ostali u svojoj informativno-novinarskoj potrošenosti koliko-toliko glumataju medijski pluralizam nemušto prikrivajući da im glava jedva da viri iz podaničkog mulja.

Izbori se u potpunosti oblikuju kroz (najkrupnije) medije, koji su ili državni i pod utjecajem trenutne vlasti ili su privatni, tj. u vlasništvu kapitala. Mainstream mediji odlučuju koje će političke opcije predstaviti kao „realne“, „moguće“ i „prihvatljive“, tj. one između kojih će se realno odvijati izborna utrka. Politička opcija koje nema u medijima u pravilu nema puno šanse uspjeti na izborima. Kapital preko financiranja političkih kampanja i kontroliranja medija presudno utječe na rezultate izbora, a time i na politiku koju će izabrana vlast provoditi.

Naravno, nitko od onih koji nam se nude kao promjena, ne samo da nisu o tome dosad ni zucnuli, već uvelike koriste proračunske novce ne bi li u kampanji pristali na medijski reket, jer, priznat ćete, nije baš oportuno ulaziti s medijima u konflikt tijekom kampanje. O tome kako osloboditi medije iz ralja stranačkih vrhuški i kapitala i kako suzbiti tu krajnje nakaradnu vezu, vezu koja je grobar prave demokratizacije političkog života Pule i Istre i društva u cjelini - od sistemskih stranaka niste čuli ni riječi. Upitajmo se zašto?

Demo(n)kratizacija upravljanja

Taj simulirani krug izbora kao “praznika demokracije” biva gotovo savršeno zatvoren ukoliko bi možebitnom promjenom na poziciji “prvog čovjeka Pule” dobili i nastavak centralizirane politike upravljanja gradom. Tim više ukoliko glavni naglasak Liculove i SDP-ove medijske ofanzive iščitamo na način: “jai sam pošteniji i gradom bi drugačije upravljao” a koji nam sugerira da je suština demokratskih politika u “dobrom vladaru”. Iako smo ovih tjedana od gotovo svih aktera slušali mantre o “radu za građane”, o “građanima koje treba pitati”, o tome kako smo “mi tu za građane” i ostale ispraznice, valja napomenuti da nitko taj “politički narod” nema namjeru politički radikalizirati i dati mu istinsku moć. Biti protiv postojeće garniture na vlasti u Puli i Istri danas i nije više tako teško (iako rijetki to svoje protivljenje imaju hrabrosti izreći javno), ali to još uvijek ne znači i da bi eventualna zamjena jedne ekonomske, tehnokratske ili političke “elite” drugom značila i stvarnu političku promjenu. Čak i ako ozbiljno shvatimo neke Liculove ovlaš nabacane ideje o demokratizaciji upravljanje gradom.

Kakvu promjenu uopće trebamo? Što tu promjenu čini mogućom? Da li je naivno vjerovati da tu promjenu mogu pokrenuti oni čija je svrha postojanja (sistemske političke stranke poput SDP-a i njegovih satelita) održavanje unutarnjih pozicija moći i servisiranje svoje klijentelističke mreže? Ako i nismo naivni, tko onda tu promjenu može provesti i s kakvim programom?

Polazeći od činjenice polukolonijalnog položaja ekonomije Hrvatske (Istra tu nikako nije izuzetak, ona je ustvari paradigmatski primjer takvog položaja), uništavanja poduzeća i materijalnog položaja svih koji žive od svoga rada radi ostvarivanja profita nekolicine kapitalista i očuvanja položaja političke elite, postojeće političke vrhuške opredmećene u sistemskim političkim strankama nisu nikada bile, niti mogu biti nositelji ikakvog napretka.

Kapitalistički parlamentarizam (to je puno precizniji termin od umivenog pojma parlamentarne demokracije) se često izjednačava s demokracijom uopće i implicitno se smatra jedinim mogućim sistemom u kojem se ostvaruju politički interesi većine. Međutim, to nije točno – kod “demokracije” kakvu imamo zapravo se radi o vlasti manjine (kapitalista i njihovih saveznika političara) nad većinom koja je samo prikrivena šupljom frazom parlamentarne demokracije.

Ilustracije radi, IDS u Gradskom vijeću Grada Pule je sa 15-ak % osvojenih glasova (od ukupne biračke baze u Puli) dobio većinu u gradskom parlamentu, a time i apsolutnu moć vladanja. Iako trenutno u oporbi (do prije par godina i u koaliciji s danas omraženim im IDS-om), pulskim i istarskim SDP-ovcima (ali i ostalim stranačkim oligarhijama) nije palo na pamet da dovedu u pitanje legitimitet jedne interesne manjine da upravlja gradskim resursima i javnim poslovima. Naime, Izborni zakon je takav da sastav Gradskog vijeća ne reprezentira volju naroda, a «velikim» strankama, koje od takvog izbornog inžinjeringa imaju koristi, ne pada na pamet mijenjati ga - ili bar kritizirati ga. Naravno, zašto bi si iz ruku istrgnuli mogućnost apsolutne moći vladanja do koje jednom i sami mogu doći.

Demontaža političkog polja

Zbog toga je sasvim opravdano postaviti pitanje da li je Mauricio Licul, kada je kao nestranački kandidat (nezavisni kandidat mi ovdje zvuči dosta šuplje) uz potporu SDP-a i par njegovih satelita (neki poput Istarskih laburista do jučer podržavali IDS, a ostali su do sada pokazali da nisu sposobni ponuditi ikakvu promjenu doli još više kapitalizma) pristao izaći na izborni megdan s Borisom Miletićem, svjestan gore navedenih ograničenja i posljedica koje iz njih proizlaze.

Prvo, SDP s IDS-om koalira u Opatiji, Rijeci, Primorsko-goranskoj županiji ali i nekoliko općina u Istri. Predsjednik SDP Davor Bernardić za lokalno-predizbornog posjeta Istri poziva IDS na suradnju na državnoj razini.

Drugo, neosporno je da je Licul jedan od rijetkih lokalnih političara koji je simpatije ne malog broja građana/ki Pule gradio na otvorenom suprostavljanju IDS-ovom jednoumlju. U nekoliko je navrata okupio oko sebe oporbu u zajedničkom nastupu u odnosu na konkretna lokalna pitanja koja nisu pokrenule ni on ni političke stranke, već “politički narod” (borba Inicijative Volim Pulu za Muzil, primjerice). Bez rezultata, naravno. Među ostalim i zato jer je moć odlučivanja uskraćena građanima/kama (50.000 s pravom glasa) a prepuštena IDS-ovoj većini u Gradskom vijeću (četrnaest, 14, vijećnika/ica).

Treće, imajući uvidu prevrtljivost sistemskih stranaka (a SDP to zasigurno jest), naizgled se čini razumnom bojazan da bi SDP mogao skliznuti u narjučje IDS-u (što su već činili, a čine i danas ), te da hvatanje Licula u njihovo kolo ima za cilj sprječavanja ili bar odgodu takvog uklizavanja. Međutim, ako malo bolje razmislimo, ni na koji rok to ne garantira suštinsku promjenu paradigme upravljanja. Ne da ju ne garantira, već promjenu čini nemogućom.

Četvrto, čak i ako “pristupanje” SDP-u shvatimo kao izraz njegovih naraslih političkih ambicija (što je sasvim legitimno) i/ili taktičke procjene da bi uz njih mogao lakše u izborni sraz s Miletićem (SDP ima kakvu-takvu biračku bazu, novac, infrastrukturu, a i sami računaju da će uz Licula popraviti ili bar zaustaviti strmoglavi pad), činjenica da je odabirom strane napustio prostor jedne nove, drugačije antisistemske i direktnodemokratske platforme (ako joj je ustvari ikada i pripadao) koja bi se, kako od IDS-a, distancirala i od SDP-a, sigurno se nije svidjela velikom broju razočaranih u domete “velikih” političkih stranaka. To bi se, da ne budem zlogluhi prorok, moglo pokazati ključnim za eventualni ostanak IDS-a na vlasti. Međutim, s druge bi strane to u bliskoj budućnosti moglo Liculu priskrbiti i primamljivo mjesto na listi SDP-a u VIII izbornoj jedinici za sve izglednije nove parlamentarne izbore.

Peto, već neko vrijeme pokušava se “političkom narodu” servirati mantra o potrebi nekakvog ujedinjenja oporbe (odmah naglasimo da je veiki dio vrhuški svih lokalnih sistemskih stranaka dio iste klijentelističke mreže a izbori samo unutarnje preslagivanje), e kako bi se svi stavili u funkciju detronizacije IDS-a i ustoličenja onih koji su do jučer s “vragom tikve sadili”. Dakle, istinska oporbe ne stanuje u SDP-u, te stoga on ni ne može biti nositelj nužnih promjena. Naravno da nije sporno da IDS treba srušiti, no sjetimo se euforije promjena kad je trebalo detronizirati Tuđmanov ili Sanaderov HDZ i ogromnog razočarenja koje je ubrzo uslijedilo.

I šesto, tu promjenu paradigme upravljanja gradom ne nudi ni nezavisna lista Olivera Orlića. Koliko god njihova programski vrlo tanka platforma ipak nudila neka parcijalna rješenja demokratizacije Pule, ona ostaje u okvirima neoliberalne ideologije, propustivši ponuditi promišljene i jasno artikulirane zahtjeve koji bi doveli u pitanje postojeće političke i ekonomske odnose. Nije se to ni moglo očekivati od ljudi iz Oraha (koji dijelom čine nezavisnu listu!?) koji poručuju “ni lijevi ni desno već pravo”. Nije se to moglo očekivati ni u programu Licula koji sam sebe odbija pozicionirati u lijevi spektar (bez obzira što ga podržava SDP koji je, to je sada svima jasno, u potpunosti izgubio ničim zasluženo povjerenje birača ljevice).

  

Glas za RF je glas za promjenu

Jedino je Radnička fronta ostala dosljedna principima istinske ljevice kakva je Evropi potrebna u 21. stoljeću.

Već letimičnim poglednom na programe političkih aktera na ovim loklanim izborima u Puli i Istri (neki ih čak ni nemaju ili su nam ponudili listu lijepih želja) može su uočiti da je programska pozicija Radničke fronte usmjerana u dva pravca. Jedan je radikalni prekid s izvorima političke korupcije i klijentelističkim mrežama svih sistemskih stranaka u Puli te radikalna demokratizacija političkog polja. To podrazumijeva visoki stupanj direktnodemokratskog odlučivanja o svim važnim pitanjima za razvoj lokalne zajednice, direktnog nadzora nad svim razinama javne vlasti i dr.

Drugi je pravac usmjeren na potpuno drugačiju ekonomsku politiku koja iz svog fokusa ne ispušta pitanja ekonomske demokracije, zaštite i povećanje radničkih prava, usmjeravanja ekonomskih djelatnosti prema interesu radne većine, reindustrijalizacije, poslovanja banaka koje iz službe krupnoga stranog kapitala treba staviti u službu razvoja ekonomije itd.

Takav program, primjenjen na lokalnu razinu sa svim njenim specifičnostima, proizlazi iz naših temeljnih principa: antikapitalistizma (kapitalizam kao uzrok nejednakosti), ona je antisistemska (politički sistem je krajnje nedemokratski) i istinski lijeva ideološka pozicija (ukjorjenjenost na tekovinama antifašizma, radničkih borbi, ekonomske demokracije, prava manjina).

Unatoč krajnje nedemokratskom političkom i ekonomskom sustavu lokalna organizacija Radničke fronte iz Istre odlučila je izaći na ove lokalne izbore i to za Gradsko vijeće Grada Pule i Skupštinu Istarske županije. Isto tako odlučili smo istaknuti i svog kandidata za gradonačelnika Pule - Josipa Pina Ivančića.

 

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found