Autor: Karlo Zinić

U prvoj polovici travnja 1947. godine u luksuznom Hotelu du Parc u švicarskom selu Mont Pélerin održan je sastanak skupine intelektualaca – njih četrdesetak, uglavnom ekonomista, sa pokojim povjesničarem i filozofom. Zavaljeni u skupocjenim naslonjačima s pogledom na planinske vrhove još okupane snijegom, pijući skupocjeni viski i pušeći prvoklasne cigare okupili su se kako bi raspravljali o ekonomskom smjeru u kojem se zapadni, kapitalistički svijet kretao. Inicijator tog sastanka, koji će dovesti do osnivanja društva Mont Pélerin, bio je Friedrich von Hayek. Među viđenijim članovima bili su Milton Friedman i Ludwig von Mises. Osnovna ideja sastanka bila je pružiti alternativu, barem na idejnoj razini, tada dominantnom kejnzijanskom pogledu na ekonomiju. Sudionici tog sastanka počeli su se nazivati neoliberalima.


Izraz neoliberalizam odabran je kako bi se iskazala naklonost principima neoklasične ekonomske teorije nastale u drugoj polovici 19. stoljeća, kojoj je cilj bio da potisne klasične teorije kao i rad Karla Marxa. Osnovne odrednice neoliberalizma su uvjerenost u apsolutnu nadmoć slobodnog tržišta u odnosu na razne državne regulacije kao i apsolutna nepovredivost privatne imovine. Nevidljiva ruka tržišta smatra se najboljim regulatorom ekonomije, ruka čiji prsti rade i na tome da stvore tržište tamo gdje ga prije nije bilo (zdravstvo, obrazovanje, javne institucije…).


U godinama nakon sastanku u Mont Pélerinu, zagovornici neoliberalnih mjera nisu ostvarili veću društvenu prepoznatljivost, niti su njihove ideje naišle na široko odobravanje. Kapitalizam, pod utjecajem Keynesovih ideja, prolazio je kroz svoje, kako ga je Eric Hobsbawm nazvao, zlatno razdoblje. U tom, za njih nepovoljnom trenutku neoliberali utočište pronalaze u akademskom svijetu unutar kojega dalje razrađuju svoju ekonomsku teoriju, no bez utjecaja izvan fakulteta i sveučilišta.


Stvari se počinju mijenjati sa prvom većom poslijeratnom međunarodnom ekonomskom krizom sredinom 1970-ih. Tadašnji ekonomski poredak počinje davati prve znakove slabosti. Nezaposlenost i inflacija svugdje su rasle te se počelo pokazivati da je dotadašnji model iscrpljen s nemogućnošću davanja odgovora na nove izazove. Odgovore su imali, ili su barem tako tvrdili, neoliberali okupljeni prvenstveno oko Miltona Friedmana i njegovih 'Chicago boysa'. Ukazana im je prilika da preskoče okvire akademskih krugova, što su oni objeručke prihvatili.


Kriza je predstavljala političku prijetnju za ekonomske elite i vladajuće klase diljem kapitalističkog svijeta. Primjena neoliberalnih mjera obećavala je izlazak iz te krize, ali i restauraciju klasne moći onih najbogatijih na razine neviđene od kraja Drugog svjetskog rata.


U sljedećim desetljećima zagovornici neoliberalnog puta ostvarili su gotovo potpunu hegemoniju u javnom životu. Imaju nezanemariv utjecaj na obrazovanje, vodeće komentatore u medijima, 'stručnjake' u ključnim državnim institucijama (ministarstva financija, središnje banke), kao i vodeće ljude u međunarodnim institucijama koje reguliraju globalne financije i trgovinu (MMF, WTO, Svjetska banka). Njihove mjere 'zaustavile' su krizu, ali na račun urušavanja javnih institucija, degradiranja radnih prava, stagnacija plaća, rasta životnih troškova, rasta društvene nejednakosti te ogromne koncentracije bogatstva u rukama šačice bogataša – 0,01%.


Što ljevica može naučiti od uspona neoliberalne ideologije koja je ostvarila hegemoniju u javnom diskursu? Može li se učiti na temelju iskustva društva Mont Pélerin, te posljedično tome zagovarati sličan put? Put koji bi vodio od sveučilišta do prve veće krize koja bi predstavljala prozor kroz koji bi lijeve ideje ostvarile ključan utjecaj u stvarnome svijetu? Odgovor je ne! Povijest ljevice dobrim dijelom je obilježena akademskim i intelektualnim razvojem svojih ideja, ideja koje su prošle kroz nekoliko velikih svjetskih kriza, a da nisu imale ni najmanju priliku dokazati se u stvarnome svijetu (osim naravno iskustava realsocijalističkih država). Osnovna razlika između neoliberalne i lijeve (u cijeloj svojoj punini od socijalizma do komunizma i anarhizma) ideologije je u tome što su neoliberali ekonomskoj i političkoj klasi koja je bila na vlasti obećali sprovesti mjere koje će ići u njihovu korist i koje će povećati njihovu klasnu moć, prvenstveno u obliku većeg kapitala. Drugim riječima najmoćnijima je obećana još veća moć. Ljevica u istoj situaciji nastupa sa potpuno drugih pozicija. Ona se obraća siromašnima, potlačenima, izrabljivanima, onima koji imaju najmanji utjecaj na politički i ekonomski smjer kretanja društva.


Ljevica ne može očekivati da će vladajuća klasa prihvatiti njene ideje jer te ideje idu upravo protiv (!) te vladajuće klase, a u korist potlačenog dijela društva. Povijest lijevih pokreta tu daje vrlo jasnu poruku. Promjene nadahnute lijevim idejama su se događale tek kada je iza tih ideja stajao organizirani radnički pokret koji je svoja prava tražio ne u parlamentu/saboru, koji nije nastojao uvjeriti druge u ispravnost svojih stajališta, već koji je masovnošću i akcijama zahtijevao svoja prava.


Aktivnost današnje ljevice, ili barem one koje se tako predstavlja, se dobrim dijelom sastoji u tome da se pokušava uvjeriti vladajuće klase u ispravnost njezinih ideja (veća društvena jednakost, veća prava radnika, demokracija u ekonomskoj sferi, zaštita okoliša…). Siriza u Grčkoj, barem prvih par mjeseci na vlasti, je vodila upravo takvu politiku te je od vladajućih krugova diljem Evrope naišla na zatvorena vrata. Bernie Sanders natjecao se na sličnoj platformi te u tom kontekstu je možda i bolje da nije pobijedio Hilary Clinton, te nam pružio još jedan niz razočarenja.


Ljevica ako želi inicirati promjene mora izaći na ulice, organizirati prosvjede i štrajkove, podržati sve progresivne elemente u društvu te oko sebe pokušati okupiti što veći broj ljudi koji isto ili slično diše. Ulazak u politička izvršna i zakonodavna tijela je naravno isto jedan vid te borbe, no bez potpore i pritiska s ulice on ne znači ništa. Taj pritisak odozdo na ljevici je apsolutno nužan zato jer ona svoje ideje neće ostvariti argumentima, već organiziranim masovnim pokretom. I zato Fronta, koja će okupiti oko sebe najprogresivnije dijelove društva koji će se izboriti za bolje sutra svojim snagama.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found