Autor: Hrvoje Štefan

Od izbijanja krize u Agrokoru objavljeno je već podosta komentara i analiza u raznim medijima, od prevladavajuće moralističkih s fokusom na omraženi lik najmoćnijeg domaćeg kapitaliste i tajkuna Ivice Todorića do onih što razmatraju ekonomske i polit-ekonomske uzroke kraha najvećeg domaćeg koncerna i moguće posljedice koje će to imati na hrvatsku ekonomiju, brojne male i srednje dobavljače, državu (porezne obveznike), radnike u tvrtkama koncerna Agrokor, izložene banke itd.

Ipak, od svih analiza koje sam imao priliku pročitati, tekst Željka Ivankovića pod naslovom "Politička ekonomija slučaja Agrokor: Standstill aranžman", objavljen 11. travnja na portalu 'Ideje.hr', naišao je na gotovo nepodijeljeno odobravanje u lijevo-liberalnim krugovima i ocjenu kako je riječ o do sada najpogođenijoj, doduše kolumnistički sažetoj, analizi slučaja Agrokor.

S obzirom da sam mišljenja kako je riječ o analizi koja pati ne samo od ozbiljnih netočnosti i kontradikcija u okviru perspektive iz koje je pisana već, i puno važnije, sama perspektiva autora pokazuje mi se duboko problematičnom, pokušat ću u nastavku detaljnije izložiti u čemu vidim problem s navedenom analizom (i njezinim teorijskim okvirom) i ponuditi uvodnu skicu za alternativan pristup slučaju Agrokor.

Sukus Ivankovićevog teksta sadržan je već u uvodnom pasusu u kojem ističe da je "slučaj Agrokor posljedica istrošene političke i ekonomske ideologije", "jedne političke ekonomije koja danas gubi utakmicu" i "jednog ekonomskog sustava čija je ideologija kreirala ekonomski i politički ambijent sve od devedesetih". No, odmah u nastavku autor dodaje kako je nepovoljno "da ta ideologija, ta praksa i te elite još uvijek vode glavnu riječ i u slučaju Agrokor" i da će "ishod velikog potresa po svemu sudeći biti samo preslagivanje oligarhijske strukture na nižoj razini".

Ovdje već možemo uočiti stanovitu proturječnost u dijagnozi da je dosadašnja politička ekonomija i njezina ideologija "istrošena" i da "gubi utakmicu", a u isto vrijeme ta "ideologija, praksa i elite i dalje vode glavnu riječ" i ne treba očekivati ništa drugo nego "preslagivanje oligarhijske strukture na nižoj razini". Možda bi se u opravdanju navedene proturječnosti mogli poslužiti čuvenom Gramscijevom - "dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta" - no kritičko razmatranje Ivankovićevog teksta vjerujem da će pokazati kako njegova dijagnoza i na temelju nje naznačeni pravci mogućih i/ili poželjnih rješenja, niti predstavljaju adekvatan pristup 'starom što umire' niti novom što bi trebalo/moglo dokinuti njegove negativnosti.

Dakle, Ivanković u općenitoj uvodnoj formulaciji 'izvorište' štetne političke ekonomije locira u "ideologiji koja je kreirala ekonomski i politički ambijent sve od devedesetih". Treba priznati da autor ispravno navodi da je problem ideologije povezan sa samom praksom glavnih aktera domaćeg ekonomskog i političkog sustava. No, nažalost, tu poveznicu tek apstraktno postulira tj. konkretno ne objašnjava njezine materijalističke 'oslonce' i povijesnu genezu te time ne dolazi do mogućeg odgovora na pitanje zašto određene ideje, ideološki narativi i 'znanstveni' diskursi mogu biti u ekonomskoj i društvenoj stvarnosti osporeni, a da ih ta činjenica gotovo uopće ne uzdrma. Naime, upravo tako nešto se desilo nakon zadnje velike ekonomske krize iz 2007. godine, kada je od strane dobrog dijela ljevice naivno, trijumfalistički i brzopleto proglašena smrt neoliberalizma i njemu podupirućih ekonomskih teorija (paradigmi) jer je kriza opipljivo pokazala da tržišta i kapitalizam nisu s neoliberalnim guvermentalitetom iskoračili u permanentnu stabilnost (tzv. Great moderation) kao što je proklamirala vladajuća ideologija. Neoliberalizam, posebno u Evropi, nakon velike ekonomske krize nije poražen. Naprotiv, u mnogočemu je praktički zaoštren (prvenstveno kroz tzv. politike štednje). Time se pokazalo da ga neće i ne može prevladati praktično opovrgavanje njegovih ideja i ideoloških narativa, već jedino alternativna teorija, program i politika koji prvo trebaju zadobiti materijalnu snagu kroz zahvaćanje masa (obespravljenih) i određenje njihovog političkog djelovanja. Ljevica je nažalost još daleko od značajnijih uspjeha u formiranju političkog subjekta koji bi utjelovio takvu materijalnu snagu.

Autor u nastavku piše da Todorićev biznis-model usmjerenosti na rast pod svaku cijenu, što ga je dovelo u kritičnu zonu gdje dug otplaćuje novim zaduživanjem (teorijski/deskriptivno - do nastupa tzv. Minskijevog momenta), nije nešto specifično za hrvatsku poslovnu praksu već je uobičajeno i u najrazvijenijim kapitalističkim ekonomijama, pa navodi izjavu Chucka Princea ("Dok glazba svira, ja plešem!"), izvršnog direktora jedne od najvećih američkih banaka Citibank, koja je krahirala 2008 godine i koju je zatim američka država sanirala milijardama dolara. Naime, takav način tržišnog natjecanja Ivice Todorića autor opisuje kao "tipičan za biznismene industrijskog doba". Pritom ne uočava kontradikciju u činjenici da je prethodnim prikazivanjem usmjerenosti na rast zaduživanjem pod svaku cijenu kao nečeg što je uobičajeno ne samo za hrvatsku poslovnu praksu već i za najrazvijenije kapitalističke ekonomije, djelovanje čelnog čovjeka jedne od vodećih američkih banaka također okarakterizirao tipičnim za biznismene industrijskog doba. Ironija je u tome da sukus kritike Todorićevog biznis modela i prateće političke ekonomije autor bazira na distinkciji u odnosu na razvijene kapitalističke ekonomije i njihove najuspješnije kapitalističke korporacije koje su navodno prevladale zastarjele biznis modele i načine tržišnog natjecanja, kakve karakteriziraju Todorićevu poslovnu praksu.

Ipak, centralni argument Ivankovićevog teksta odnosi se na kritiku "drugog elementa Todorićevog biznis modela", a to je "karakteristična organizacija firme". Autor ističe kako je riječ o "klasičnoj kapitalističkoj firmi", vertikalno organiziranoj, sa dominantnim individualnim vlasnikom, koja se u javnosti popularno naziva 'gazdinskom firmom'. Autor za taj tip organizacije također tvrdi da nije "specifično hrvatski, niti specifično tranzicijski, niti specifično provincijski", kao što je ustvrdio i za poslovnu praksu rasta pod svaku cijenu gdje se dug otplaćuje novim zaduživanjem. Takav oblik "vertikalne organizacije promovirala je privatizacijska ideologija " gdje su i brojni domaći ekonomisti, koji su "tendirali prevladavanju socijalizma", vertikalnu organizaciju zagovarali kao rješenje problema zabušavanja kojeg su vidjeli karakterističnim za socijalističko samoupravljanje.

Ivanković dalje piše da su gazdinski tip firme i autoritarna vlast blizanci i da je organizacija firme evoluirala analogno evoluciji političke zajednice, od autoritarne vlasti prema demokratskoj "trodiobi vlasti", "prema check and balances". No, takav razvoj se po njemu desio tek u razvijenim tržišnim privredama i stoga je u njima gazdinski tip firme rijetkost. Gazdinska firma je po Ivankoviću bila prikladna za industrijsku proizvodnju i rad na normu, dok je u nerazvijenijim ekonomijama, gdje je dominantan resurs postao intelektualni rad, "došlo do izrazite diverzifikacije oblika vlasništva" što je puno primjerenije za motivaciju intelektualnog rada "koji se teško normira i nadzire".

Za teorijsko opravdanje teze da 'gazdinska tvrtka' nije najprikladniji oblik vlasništva u firmama "u kojima je dominantni resurs intelektualni ljudski kapital" autor se poziva na dva članka nobelovca Eugena Fame (autora hipoteze o efikasnim tržištima) i Michaela Jansena – ' Agency Problems and Residual Claims i Separation of Ownership and Control'. No u tim člancima nigdje se ne dovodi u vezu "resurs intelektualni ljudski kapital" i njemu prikladni oblik firme, već se pojašnjava ekonomska racionalnost odvajanja upravljačke i kontrolne funkcije u kompleksnim organizacijama. Dakle, uopće se ne spominje specifičnost simboličkog oblika rada, niti određuju njima primjereni oblici organizacije i vlasništva. Unatoč tome, autor zaključuje da je uzrok krize Agrokorovog poslovnog modela činjenica da je vertikalna organizacija prestala biti funkcionalna u periodu kada "tehnološki napredak zahtijeva sve više intelektualnog rada i u tradicionalnim djelatnostima kao što su industrija, trgovina i poljoprivreda".

Navedeni oblik vertikalne organizacije firme i komplementarnu političku autoritarnost Ivanković vidi kao nasljeđe socijalizma. Kaže da su "tajkunska hrvatska poduzeća izrasla na socijalističkoj industrijskoj i političkoekonomskoj hijerarhiji i da su sastavnice Agrokora socijalističke firme". Tu opet ne uočava kontradikciju sa vlastitom tezom da je proces privatizacije predstavljao nastojanje da se dokine raspršenost socijalističkog društvenog vlasništva ("koje je svačije i ničije") kroz stvaranje dominantnog individualnog vlasnika ili gazdinskog oblika firme. Naime, ako su samoupravne socijalističke firme već bile vertikalno organizirane nameće se pitanje odakle je proizašla potreba za dobivanjem prepoznatljivog individualnog vlasnika kako bi se osigurala vertikalna organizacija i spriječilo zabušavanje?!. Autor primjećuje da je "važan argument pred političkom elitom bio broj zaposlenih ne samo u konglomeratu nego i kod dobavljača, malih i većih" i da "gazde kontroliraju radnu snagu i njezine predstavnike, sindikate, a zauzvrat dobivaju državne narudžbe ili subvencije, uglavnom – imaju privilegirani položaj" , no ne ulazi u razmatranje značenja te tvrdnje, kako u kontekstu socijalizma, tako niti tijekom privatizacije i kasnije kapitalističke konsolidacije 'gazdinskih' oblika firmi. Očigledno je da taj odnos vidi isključivo kao izvor ekonomske neracionalnosti što jasno ocrtava kapitalističku i tehnokratsku perspektivu iz koje piše i koju svjesno ili nesvjesno zagovara.

Ivanković dalje piše da "gazdinska tvrtka svoj tržišni položaj učvršćuje stalnim rastom, manje usavršavanjem, za što joj je potreban neprestani dotok financijskih sredstava." No, sve kapitalističke tvrtke izložene konkurenciji tržišni položaj učvršćuju rastom, to je uostalom i sam autor potvrdio kad je naveo primjer Citibank i izjavu njezinog izvršnog direktora (a koja, po njegovim kriterijima, definitivno nije gazdinski tip tvrtke.). Usavršavanje (ili povećanje produktivnosti) svakako spada među ključne metode i strategije konkurentske borbe, no sve što može poslužiti dobivanju protekcije (pa i privilegiran odnos sa državom) ili prednosti pred prijetećom konkurencijom, racionalno su nastojanje svake kapitalističke tvrtke i svakog kapitalista. Niti jedan racionalan kapitalist ne teži izlaganju konkurenciji koja ga može uništiti.

Autor navodi primjer labave monetarne politike u socijalizmu i tzv. mekog budžetskog ograničenja, gdje su brodogradilišta i druge industrijske firme jednostavno "morale plivati", što je generiralo ekonomske neracionalnosti (nedovoljan strukturni pritisak prema usavršavanju i troškovnoj racionalizaciji), inflaciju, nelikvidnost. Kaže da se ista stvar nastavila i nakon socijalizma, te navodi primjer kontinuiranog planiranja neodrživog financiranja u zdravstvu.

No, ne postavlja pitanje čiji interesi su se branili s takvim, iz kapitalističke ideološke perspektive, neracionalnim potezima i zbog čega. Autor sve te neracionalnosti razmatra iz uske ekonomističke perspektive i time ne udovoljava vlastitom kriteriju istine kojeg izlaže u uvodu, istine kao adekvacije gdje su relevantni svi aspekti i saznanja kojima se neki sustav može objasniti. Autor analizira slučaj Agrokora i zdravstvenog sustava isključivo iz perspektive logike kapitala dok perspektivu koja bi sagledavala probleme hrvatske političke ekonomije iz pozicije interesa radništva ili korisnika zdravstvenih usluga zanemaruje.

Pa mu se logično kao ključni i nerazrješiv problem hrvatske političke ekonomije pokazuje koalicija političkih i ekonomskih elita gdje "visoki položaj u političkoekonomskoj hijerarhiji omogućava gazdinskim firmama da probleme s financiranjem rješavaju specifičnim sredstvima, i gdje su dobavljači, regulatorna tijela, pravosudni sustav, svi zajedno u toj karakterističnoj politekonomskoj praksi".

Zaključak autora je očekivano pesimističan jer ne vidi načina kako bi se njegova kapitalistička i ekonomistička perspektiva mogla osloboditi iracionalnosti koje stoje na "putu razvoja hrvatske ekonomije". S obzirom da ne razumijeva logiku tih iracionalnosti, autor ne razumije niti razloge zašto nema poticaja ili snage da se ona promjeni.

Pokušat ću stoga u nastavku iznijeti drugačiji uvod u analizu 'slučaja Agrokor', uvod koji će biti pisan iz perspektive koju je Ivanković zanemario i za koju vjerujem da ipak bolje objašnjava i slučaj Agrokor i hrvatsku političku ekonomiju.

Za početak, treba se vratiti u socijalizam te ukratko i općenito skicirati njegovu specifičnu političku ekonomiju.

Naime, u socijalizmu je s jedne strane društveni ugovor, za čije ispunjenje se brinula partija, nalagao sigurnost radnog mjesta, pravo na rad i raspodjelu prema radu. S druge strane, u jugoslavenskoj verziji socijalizma, samoupravnog i tržišnog, tvrtkama u vlasništvu radnika (i sa društvenim vlasništvom kapitala) bila je nominalno zajamčena autonomnija poslovanja i one su bile usmjerene na ostvarivanje što većeg dohotka na tržištu. Tu je bila prisutna kontradikcija između usmjerenja tvrtki na povećanje tržišne konkurentnosti putem povećanja produktivnosti (kako bi ostvarile što veći dohodak za vlastiti radni kolektiv), dakle kroz uvođenje novih tehnologija i racionalizaciju poslovanja (usmjerenosti na tzv. intenzivnu proizvodnju ili marksistički rečeno, na relativan višak vrijednosti), i socijalističkog društvenog ugovora i norme o sigurnosti radnog mjesta i raspodjele prema radu.

Takav odnos značio je suprotstavljanje kapitalističkih i socijalističkih elemenata reprodukcije već za vrijeme socijalizma. Rezultat je bio takav da je s jedne strane sigurnost radnog mjesta bila zajamčena i da se tvrtkama koje su poslovale s poteškoćama ili gubitkom u pravilu pomagalo da ne propadnu (od tuda i labava monetarna politika), ali je isto tako postojao ozbiljan problem nezaposlenosti jer socijalističke tvrtke nisu zapošljavale dovoljno u odnosu na ponudu rada (privučenog većim dohocima i boljim standardom sa sela) i s obzirom da su ipak bile usmjerene prema povećanju dohotka na tržištu kroz povećanje produktivnosti, uvođenje novih tehnologija i povećanje troškovne racionalnosti. U isto vrijeme, propulzivnim tvrtkama i sektorima (sa visokim organskim sastavom kapitala) nije se dozvoljavalo da raspodjeljuju značajno više dohotke koje bi ostvarivale na tržištu, već je partija brinula da se ipak osigura preraspodjela prema onima koji su slabije prolazili u tržišnim odnosima. To je bilo opravdano društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i normom raspodjele prema radu. Naime, nije bilo prihvatljivo da privilegirane skupine radnika koje su imale pristup sredstvima za proizvodnju u propulzivnijim i tehnološki sofisticiranijim sektorima ta sredstva za proizvodnju učine svojim privatnim ili grupnim vlasništvom i time negiraju njihov društveni karakter. Nije bilo prihvatljivo da netko zbog ograničenog pristupa ekonomski superiornijim sektorima i tvrtkama (i regijama u kojima su bili locirani), ostvaruje višestruko veći dohodak od isto kvalificiranog radnika koji nije imao takvu mogućnost već je radio u tvrtki ili sektoru koji su na tržištu bili inferiorni ili ostvarivali bitno manji dohodak. Takav vid preraspodjele i ograničavanja propulzivnijih sektora i tvrtki, nailazio je na otpor tehnomenadžerskih struktura kao predstavnika logike kapitala unutar socijalizma, koji su u tome vidjeli ekonomski neracionalno sputavanje. Ono to zaista i jest bilo s obzirom na logiku kapitala, ali nije bilo neracionalno s obzirom na normu sigurnosti radnog mjesta i raspodjele prema radu, dakle s obzirom na socijalističku normu solidarnosti i egalitarnosti.

Sa sve snažnijom integracijom jugoslavenskog socijalizma u međunarodna robna i financijska tržišta, imperativi koje je nametala strukturna logika kapitala bili su sve izraženiji, a kontradiktoran odnos sa socijalističkim elementima sistema sve zaoštreniji (pritom, međunarodna tržišna integracija označila je postupno napuštanje ekonomskog modela tzv. uvozne supstitucije). Ekonomske nejednakosti između regija, sektora i tvrtki su se povećavale, nezaposlenost je postala kronični problem, a reformski pokušaji partije da brani norme socijalističkog društvenog ugovora i ekonomska politika, bili su sve manje uspješni. Time su vjetar u leđa dobili zagovornici logike kapitala među 'socijalističkim' tehnomenadžerima i samim članovima partije. Podršku logici kapitala ideološki je sve više davala i ekonomska znanost i struka, čiji istaknuti pripadnici su sve otvorenije promovirali ideološke postulate 'čiste' neoklasične teorije. Daljnje 'produbljivanje' tržišnih mehanizama konkurentnosti zagovarana je sa različitih razina (osobno sam imao priliku čitati stenograme sjednica riječkih privrednika, političara i znanstvenika održavanih u privrednoj komori u Rijeci tijekom 1980-ih, i svi su isticali potrebu produbljenja tržišnih odnosa kao rješenje za ekonomsku stagnaciju i krizu).

Ivankovićeva tvrdnja da su socijalističke tvrtke bile vertikalno organizirane tek je uvjetno točna. Institut samoupravljanja i radničkih vijeća, koliko god ograničen, ipak je bio protuteža vertikalnoj organizaciji tvrtki. Radničko samoupravljanje na razini poduzeća bilo je s jedne strane podređeno tržišnim imperativima, no s druge strane, partijskim intervencijama kao oblicima korekcije tržišnih ishoda. Kao što je već spomenuto, 'socijalističkim društvenim ugovorom' vladajuća Komunistička partija narodu je garantirala je provedbu socijalno inkluzivne modernizacije, pod čime se podrazumijevao porast materijalnog standarda i egalitarnost njegove raspodjele, sigurnost radnog mjesta i socijalna sigurnost, uravnoteženost regionalnog razvoja itd., što je legitimiralo njezino pozicioniranje na vrhu ekonomske i političke hijerarhije, kako bi usmjeravala i korigirala ishode socijalističkih tržišnih odnosa u svrhu ispunjenja "socijalističkog društvenog ugovora". No sve zaoštrenije kontradikcije između socijalističkih i kapitalističkih principa reprodukcije te nemogućnost ispunjenja normi socijalističkog društvenog ugovora dovodile su u pitanje partijski intervencionizam kao primjereni oblik ekonomske regulacije, no u nedostatku njegove adekvatne problematizacije i politizacije i pod sve snažnijim utjecajem zagovornika logike kapitala u "polju ideja" i u samoj partiji, ujedno su delegitimirani i oni aspekti institucionalnog okvira koji su osiguravali uvjetno ispunjenje 'socijalističkog društvenog ugovora' i činili, u cjelini društvenih odnosa ograničeni, no ipak bitan uvjet socijalističkog demokratskog protagonizma i ekonomske demokracije (jedan od zadnjih, neuspješnih reformskih pokušaja partije da se suprotstavi kapitalističkim tendencijama bilo je u 1970-ima uvođenje tzv. dogovorne ekonomije, 'planiranja odozdo' i famozni SOUR-i i OOUR-i).

Brojni štrajkovi radnika u 1980-ima i otpor mjerama štednje i 'stabilizacije', uvjetovanim od međunarodnih financijskih vjerovnika i njihovih predstavnika (MMF), nisu više imali niti teorijsku (programatsku) jasnoću niti organizacijski oblik koji bi osigurao masovnu mobilizaciju, obranu postojećih i uvođenje nedostajućih elemenata nužnih za organsku reprodukciju socijalističkog načina proizvodnje. Ideološki su počele dominirati ideje da su socijalistički elementi zapreka i uzrok ekonomskih problema (u obliku ekonomskog nacionalizma – 'da ne idu naši novci u Beograd, ekonomski bi prosperirali'), da je rješenje u tržišnoj deregulaciji, autonomiji tvrtki i osnaživanju konkurencijskih imperativa, u širenju privatne inicijative i vlasničkih oblika (d.d.) i restriktivnoj monetarnoj i tečajnoj politici (to je činilo okosnicu tzv. Markovićevih reformi krajem 1980-ih).

Urušavanje 'istočnog bloka' i prelazak 'realno postojećih socijalizama' na kapitalističku, tržišnu ekonomiju, u domaćem kontekstu značio je prije svega ukidanje instituta društvenog vlasništva (ili epohalnu eksproprijaciju radništva kroz proces pretvorbe i privatizacije). U političkom smislu proces je, nakon ukidanja jednopartijskog sustava i uvedenog višestranačkog parlamentarizma kao i s obzirom na kontekst rata, vodila vladajuća, nacionalistička stranka – HDZ. Na nacionalističkoj osnovi uspostavljena homogenizacija i polarizacija prema "neprijateljima Hrvatske" osigurala je HDZ-u i Franji Tuđmanu autoritarnu poziciju u upravljanju procesom restauracije kapitalističkog načina proizvodnje. Famozna ideja o 200 obitelji sažeti je izraz političke odluke i nastojanja da se formira nacionalna buržoazija kojoj će biti predato u privatno t i na upravljanje eksproprirano društveno vlasništvo, sada na kapitalističkim principima. Nova (krupna) nacionalna buržoazija u najvećem dijelu je diskrecijski odobrena od strane vladajućeg HDZ-a, da bi se s jedne strane garantirala privrženost projektu stvaranja nacionalne države i lojalnost njegovim političkim predvodnicima, a s druge, formiranje nacionalne buržoazije zahtijevalo je politički i klijentelistički protekcionizam kako bi se što brže uspostavila nova ekonomska struktura. Među odabranima i privilegiranima bio je i Ivica Todorić.

Treba naglasiti da prijelaz na kapitalizam, makar je ideološki vođen negiranjem ili potiskivanjem perspektive na klasni i antagonistički karakter kapitalističkih odnosa i etabliranjem ideologema o ujedinjenoj i homogenoj naciji u okviru nacionalne države (gdje nestaju ili postaju irelevantni klasni antagonizmi) nije mogao normativno i praktički samo tako odbaciti važne aspekte socijalističkog društvenog ugovora. Legitimacija nacionalističke vlasti ovisila je o istaknutoj garanciji socijalne sigurnosti i prava na rad, jasno izraženih i u ustavu nove države. To se nadovezalo na imaginarij kojeg su poticale nacionalističke i prokapitalističke snage već u socijalizmu, pogotovo u 1980-ima. Naime, ideje ekonomskog nacionalizma i poželjnost produbljivanja kapitalističke logike, podržani su s jedne strane imaginacijom potrošačkog izobilja kapitalističkog zapada (dostupnog putem šopinga u Italiji i Austriji, gastarbajterskih veza i putem medija), no s druge, podrazumijevalo se očuvanje socijalne sigurnosti i poboljšane mogućnosti zaposlenja u odnosu na socijalizam, "kada naši novci više ne budu išli u Beograd" i "kada hrvatska lisnica bude u hrvatskom džepu". To je pratilo apstraktno teorijsko-ideološko opravdanje privatnog poduzetništva kao temelja nove racionalnosti i ekonomske strukture koja će osigurati rast, zapošljavanje i bolji standard.

Ipak, rat, gubitak jugoslavenskog tržišta, propadanje dobrog dijela industrijske baze naslijeđene iz socijalističkog perioda, ekonomska i monetarna politika orijentirana na stabilnost tečaja i cijena (kroz proces stabilizacije iz 1993), aprecirani tečaj, stvorili su uvjete za dominantnu uvoznu i trgovačku usmjerenost novih kapitalista i poduzetnika (dominaciju tzv. uvoznog lobija). Dobar dio domaće, klijentelistički 'odabrane' nove kapitalističke klase privilegiju stjecanja vlasništva nad brojnim velikim tvrtkama u nekadašnjem društvenom vlasništvu, iskoristio je za brzu zaradu putem gašenja i rasprodaje nekretnina nekadašnjih socijalističkih poduzeća. No, nije problem bilo samo neznanje i nesposobnost novih vlasnika, njihova pohlepa i sl., već institucionalni okvir i ekonomska politika nisu bili 'dizajnirani' za zaštitu i osnaživanje domaćeg proizvodnog sektora, pa je takva usmjerenost novih vlasnika zapravo bila i razumljiva (gdje je bitna razlika u odnosu na Sloveniju bio gotovo potpuni nedostatak organiziranog pritiska radnika i prema političkoj vlasti i prema novim vlasnicima). Dobar dio njih se, zahvaljujući strukturnim poticajima novog institucionalnog okvira i ekonomske politike, usmjerio na uvoz i trgovinu, čime je 'preživjela' domaća proizvodna baza dovedena pod pritisak međunarodne konkurencije. Takav konkurencijski pritisak posebno je osnažen nakon 2000-tih, s daljnjom liberalizacijom trgovine i financijskih tokova (s ulaskom u WTO, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju itd.). Međunarodne banke preuzele su domaći bankarski sektor (nakon sanacije državnim novcima iz 1998), međunarodni kapital je preuzeo ključne domaće 'infrastrukturne' tvrke koje su imale dominantni položaj na domaćem tržištu i osiguravale izdašne profite (Hrvatski telekom krajem 1990-ih i Inu početkom 2000-tih) i desio se snažan prodor stranih trgovačkih lanaca.

Ipak, proces formiranja nove gospodarske strukture u kontekstu otvaranja snažnoj međunarodnoj konkurenciji i uništenja domaće proizvodne baze (čemu je bitno pomoglo usvajanje ekonomske politike sukladne tzv. washintongskom konsenzusu i tzv. novom monetarnom konsenzusu, prema preporukama i uvjetima MMF-a, Svjetske banke i kasnije u 2000-ima Europske komisije) imao je za posljedicu stvaranje goleme strukturne nezaposlenosti, pad standarda najširih radnih slojeva, povećanje ekonomske nejednakosti, sve lošiju ekonomsku strukturu s obzirom na cijenu rada i složenost (dodanu vrijednost) proizvoda i usluga.

Vladajući, pogotovo HDZ u 1990-ima i u drugoj polovici 2000-tih, taj problem su nastojali amortizirati putem državnih poluga – klijentelističkim zapošljavanjem u preostalim javnim poduzećima ili državnoj i lokalnoj administraciji (što je bitna funkcija tolikog broja općina i gradova), širenjem mreže državnih transfera (prvenstveno prema hipertrofiranoj braniteljskoj populaciji), državnom potporom domaćim javnim poduzećima u problemima (brodogradnja, željeznica) i privilegiranim privatnim tvrtkama, za koje je važna poluga privilegiranosti bila ne samo povezanost sa političkom elitom već i argument kako oni ipak pridonose ublažavanju strukturne nezaposlenosti i/ili očuvanju domaće proizvodne baze.

I tu zapravo dolazimo do pozicije Ivice Todorića odnosno njegove uloge u tom procesu ublažavanja strukturne nezaposlenosti i očuvanja domaće proizvodne baze primarno u prehrambenom i poljoprivrednom sektoru. Naime, kolaps Agrokora vrlo izgledno znači kolaps brojnih malih i srednjih dobavljača koji nisu imali drugog izbora nego plasirati svoje robe putem Todorićevog proizvodnog i trgovačkog lanca. Ivanković je u pravu kada piše da je Todorić svoju poziciju blizu 'slobodnom stolcu' ili privilegirani status u odnosu s državom, osigurao krajem 1990-ih tako što je na svoju stranu dobio i sindikate koji su organizirali štrajk. To je vrlo važan moment koji se kasnije nastavio kao implicitni rezon zašto Todorića valja štititi – zato jer ipak zapošljava domaće radnike, osigurava pristup tržištu brojnim malim i srednjim dobavljačima koji nisu dovoljno konkurentni da se mimo njega probiju na tržište ili jednostavno nemaju pristup stranim trgovačkim lancima koji su preplavili domaće tržište sa vlastitim, snažno subvencioniranim ili zbog ekonomije obujma troškovno konkurentnijim proizvodima i robnim markama. Kolaps Agrokora izgledno znači i kolaps dobrog dijela domaće proizvodne baze koja je ovisila o konkurencijskoj poziciji Agrokora u odnosu na robe stranih proizvođača i trgovačke lance putem kojih su plasirane na domaće tržište. Nekonkurentnost pozicije Agrokora i posredno domaćih dobavljača jasno su iskazivali rokovi plaćanja koji su značajno premašivali zakonski određene rokove, plaćanje mjenicama i bonovima, kao i golemo kreditno opterećenje s kojim se krajnje nepovoljno u odnosu na konkurenciju financirao rast i borba za poziciju na domaćem i regionalnom tržištu.

Politička ekonomija slučaja Agrokor govori o inferiornoj poziciji dobrog dijela domaćeg kapitala, trgovine i proizvodnje u kontekstu međunarodne konkurencije kojoj ih je izložila integracija u međunarodna tržišta roba i financija. Država odnosno sve dosadašnje političke vlasti su s jedne strane radili na usvajanju institucionalnog okvira te integracije (pod pritiskom međunarodnog kapitala i njegovih političkih predstavnika/institucija – i kao uvjet pristupanja EU), a s druge ipak bili, makar pod izbornim, pritiskom ublažavanja ili saniranja posljedica po domaće proizvođače, radništvo i ugrožene socijalne skupine. I to kontradiktorno balansiranje slomilo se na slučaju Agrokora. Ono što sada izgledno slijedi, u kontekstu opće ideološke klime i nerazumijevanja strukturnih uzroka sloma Agrokora, jest dodatna konsolidacija pozicije stranih proizvodnih i trgovačkih lanaca na domaćem tržištu, putem vlasničkog preuzimanja i uključivanja u 'lance ponude' međunarodnih korporacija profitabilnih sastavnica Agrokora, te teška borba za preživljavanje domaćih dobavljača koji nisu konkurentni stranoj robi i koji neće imati pristup ili potrebnu distribucijsku/marketinšku podršku njihovih trgovačkih lanaca.

Izlaz za domaće radništvo ovisno o tako strukturiranom tržištu na kojem dominiraju veliki međunarodni proizvođači, trgovački lanci i uz njih vezani proizvođači (robne marke) sigurno nije u prihvaćanju ideja, koje navodi Ivanković, kako je problem u hijerarhijskoj organizaciji tvrtki, nespremnosti "za konkuriranje umjesto podređivanje", nemogućnosti dinamiziranja i sl. Problem je u kapitalističkom načinu proizvodnje i njegovim strukturnim zakonitostima. Bez jasnog mapiranja kako kapitalizam imanentno proizvodi ekonomsku, političku i socijalnu nejednakost, podjelu na centar i periferiju, strukturnu nezaposlenost ('rezervnu armiju nezaposlenih'), 'razvijanje nerazvijenosti', globalne odnose dominacije i eksploatacije, te bez otvaranja imaginacije, narativa i nacrta o alternativnom načinu proizvodnje koji će biti usmjeren prema egalitarnom i demokratski planiranom zadovoljenju potreba, umjesto trkom za profitom, sudbina radne većine i socijalno ugroženih skupina bit će sumorna. Stoga izlaz nije u još više tržišta, u više konkurentnosti na kapitalističkim principima, u nehijerarhiziranim oblicima organizacije tvrtki i sl. već u revitalizaciji i rekonfiguraciji institucija društvenog planiranja proizvodnje i novoj političkoj konstituciji koja će omogućiti demokratsku uračunljivost i protagnizam.

Konkretnije o različitim aspektima koje takav društveno-političko-ekonomski izazov podrazumijeva, nastojat ću izložit određena promišljanja nekom drugom prilikom...

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?