Autorica: Katarina Peović Vuković

Dirljivo je, ali i zabrinavajuće pratiti kako buržoaske političko-ekonomske analize interpretiraju probleme s Agrokorom - jednostavno je riječ o ostacima socijalizma, "gazdinske privrede", autoritarnog oblika vladanja, što se protivi modernim načinima vladanja u ekonomiji. Zastupa se teza da je Todorić bio previše samouvjeren, što pametni "stakeholderi" danas nisu jer u podjeli odgovornosti i u hijerarhijski spljoštenoj vertikali pokazuju kako ne vjeruju ni sebi, a kamoli drugima, što u konačnici garantira i to da će korporaciju voditi profitabilno. Uistinu je spljoštena hijerarhija specifična za doba postidustrijskog kapitalizma, tzv. "toyotizma", a najbolje se može ilustrirati jednom anegdotalnom epizodom u biografiji Stevea Jobsa – kojeg su u jednom trenutku ostali upravitelji Applea uistinu izgurali iz korporacije (što je doduše značilo da je Jobs prodao svoje dionice i kupio već tada uspješni Pixar studio, koji mu je i dalje donosio dobit). Jobs je onda otišao uređivati svoje gredice povrća i uživati sa svojom obitelji, ali, kako priča kaže, nešto ga je kopkalo. Jobs se tada vratio u Apple i napravio dar-mar.


Danas se "Todorićev krah" neprestano personalizira i tumači kao posljedica samostalnog i tvrdoglavog djelovanja koje ga je "dovelo do ruba". Neracionalne odluke, poglavito odluka da se preuzme Mercator, su tipične u ovom narativu. No, prvo, takav interpretacijski okvir personaliziranjem slučaja zapravo legitimira jedan oblik hegemonije koji se otkriva ako uzmemo u obzir to da Todorić ništa nije izgubio. Kao i Steve Jobs, kojem se pripisuje radoholičarstvo, koje mu je navodno važnije od svega, pa i porodice, tako se i Todoriću pripisuju ljudske karakteristike "velikog gazde", koji će bez svojeg vlasništva usahnuti, kao što je Jobs usahnuo dok je uzgajao eko-povrće.


No drugo, i važnije, upitno je i ono što nam se predstavlja kao rješenje koje nam je "nadohvat ruke", samo ga ne vidimo. Navodno moderna tijela poput nadzornih odbora, uprava i tzv. "stakeholdera" predstavljaju racionalno rješenje jer su u sukobu s gazdinskim modelom, koji se slika kao nasljeđe socijalizma. Kako je socijalizam, po definiciji, nadindividualna praksa upravljanja - radničkog samoupravljanja – otkrivaju se, moguće, i psihosocijalni razlozi zbog kojih su neki analitičari "buržoaski", a drugi nisu, što ćemo tek uspuno natuknuti. Čini se kako je nekima odraslima u socijalizmu često bunt usmjeren na ekonomsku sferu, dok se otkriva da su oni prije svega borci za individualne slobode, koje je Jugoslavenski socijalizam zanemarivao. No, takve se analize koje pozivaju na racionalizaciju nadpersonalnog karaktera, neostrašćenih vlasnika dionica ili onih kojima je u interesu interes svih, u svojem temelju odriču racionaliteta s terena – činjenice da se niti nadosobni, neostrašćeni model "gazdi" neće voditi interesima radnika i radnica, već vlastitim interesima.

Iako bajke o modernim menadžerima poput Stevea Jobsa (koji je praktički beatificiran nakon smrti, kao vizionar, iako su njegove kao i Gatesove programerske sposobnosti prosječne) izgledaju privlačno, njihovi su dosezi slabi. Ono što se predlaže kao racionalna dimenzija modernog kapitalizma, u opreci prema gazdinstvu, nije nikakva preinaka. Treba priznati da ti analitičari nisu u krivu kada prokazuju klijentelizam kapitalista "starog kova" kakav je Todorić, ali ideja da bi neka "moderna verzija" koja bi uključivala "nadzorne odbore, uprave, stakeholdere" bila bolja - čista je mitologija. Čak i ako bismo mogli govoriti o racionalnijem upravljanju to se upravljanje vodi načelima profita koji nisu u skladu s dobrobiti radnika.


Da takvu mitologiju racionalizacije ne samo poslovanja već i društvenosti uopće, koju su već prokazali i Habermas (svojim definicijama tehnokracije) i Adorno i Horkheimer (u kritici dijalektike prosvjetiteljstva) treba odbaciti sigurno je ukoliko se zadržimo na još jednom detalju domaćih buržoaskih analiza koje odgovornost za nastalu situaciju prebacuju s jedne strane na "gazdinske" tipove kapitalista, a s druge na one najniže razine – na radnike. Kao oblik racionalizacije neučinkovitog poslovanja se nude neki od najnehumanijih alata današnjice – softveri za praćenje učinkovitosti radnika. Ti se softveri promoviraju kao ekvivalentni alati racionalizacije na drugoj strani – radničkoj. Ukoliko menadžerski oblik vlasništva navodno garanira neosrašćenost, pa i rodno korektnu podjelu (što je izuzetno zanimljivo s feminističkog gledišta), na drugoj strani lanca – radnička se učinkovitost postiže modernim oblicima batine. Tako se zaokružuje idealna slika prijelaza sa socrealističkog gazdinskog tipa na postindustrijski oblik neosrašćene i individualnim slobodama posvećene idile modernog kapitalizma.

Kako su tu tranziciju prošle već zapadnoeuropske zemlje koje tek pamte nasljeđe države blagostanja, i kako su ti modeli već implementirani, možemo sa sigurnošću tvrditi da je riječ o novom obliku hegemonije, koja postiže iste ciljeve. A na tu temu je sve već rekao Marx u svojoj prvoj glavi "Kapitala", kao i govoru "Nadnica, cijena, profit" a na temu - zašto nadnica nikada ne može biti poštena naknada za rad.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found