Pišu: Vesna Konigsknecht, Karlo Jurak

Diljem svijeta osmog marta obilježava se Međunarodni dan žena. To bi trebao biti praznik kojim žene slave sve što su postigle u borbi za ravnopravnost započetoj prije više od 100 godina. Nažalost, služi više kao podsjetnik da neravnopravnost još uvijek postoji. Statistike govore o diskriminaciji žena na svim razinama. Ta neravnopravnost stvar je strukturne naravi – cjelina postojećeg, nepravednog društva bitno se oslanja na podređeni položaj ženâ.

Jedna od tri žene u svijetu biva pretučena ili silovana tijekom svog života. Procjenjuje se da je tijekom 2014. udato 14 milijuna djevojčica, od kojih neke u dobi od samo osam godina. Oko 1,2 milijuna djece završi u ropstvu svake godine, a 80 posto njih čine djevojčice.

I na tržištu rada žene su još uvijek suočene s nejednakošću. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) ističe u svom izvješću od prosinca 2012. da žene zarađuju 17 posto manje od muškaraca.

Hrvatska je učinila niz pozitivnih društvenih promjena i donijela niz pozitivnih zakona, no žene još uvijek nisu ravnopravne. Rezultati popisa stanovništva iz 2011. govore da su prvi put u povijesti žene u Hrvatskoj obrazovanije od muškaraca, ali, s druge strane, žene čine većinu nezaposlenih. Novi zakon o radu, sveopća tendencija fleksibilizacije i prekarizacije rada dovode žene u vrlo neizvjestan i nezavidan položaj. One koje rade, uglavnom rade na ugovor na određeno vrijeme ili rade na crno, većinom su u potplaćenom sektoru, postavljaju im se diskriminirajuća pitanja, poput onih o trudnoći i majčinstvu. Porazni su i podaci o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu, čemu je bilo izloženo gotovo 40 posto žena.

Nametanjem mjerâ štednje i strukturnih reformi u duhu neoliberalne ofenzive u ekonomskoj krizi položaj ženâ u društvu još više se zakomplicirao – teret krize u većoj mjeri pada na žene jer se suočavaju s neizvjesnošću na radnom mjestu ili nerijetko gubitkom posla, te reproduktivnim radom u kućanskoj sferi. Kada se stihiji u dereguliranim tržišnim odnosima dodaju konzervativne norme i patrijarhalne predrasude, žene snose najgore posljedice. Neoliberalni sustav preživljava od predrasudâ ili ustaljenih društvenih uloga “brižnih majki” i “tetâ čuvalicâ” – povlačenjem države iz njenih socijalnih uloga takvi “ženski poslovi” postaju roba koja se može kupiti i prodati. Outsourcing, koji se toliko zlokobno najavljivao, najviše pogađa ženski dio radničke klase, s obzirom da bi se outsourcali poslovi koje u većini obavljaju žene (čistačice, kuharice, medicinske sestre, itd.)

Ne treba zaboraviti spomenuti i jačanje krajnje konzervativnih i klerikalnih tendencija koje žele zabraniti ženama pravo na abortus, pozivajući se na moral, a pri tom zanemarujući činjenicu da pitanje abortusa uglavnom nije pitanje izbora nego stvar egzistencijalne prisile. U navali na ženska prava desna reakcija tako izravno napada i temeljna socijalna prava pokazujući svoje mjesto u ideološkoj reprodukciji nepravednih klasnih odnosa.

Iako je zapadna civilizacija u posljednjih nekoliko desetljeća puno napravila na mijenjanju položaja žena u društvu, s ulogom i ravnopravnosti žena ne možemo biti zadovoljni. Simbolično cvijeće tek je izraz licemjernosti vladajućih klasa koje dan borbe žele svesti tek na “poklanjanje pažnje” i “uspomenu”, pretvarajući tako borbu u stvar prošlosti. Nadajmo se i činimo da njihove geste i moral jednog dana budu tek stvar prošlosti. Zato revolucionarni i protestni naboj 8. marta ne smijemo gušiti cvijećem. “Pokuša li mi tko pokloniti cvijeće za Dan žena branit ću se”, napisala je Bojana Genov u osvrtu na jednu od prošlih proslava 8. marta.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?