Kriza kapitalizma lagano ulazi u svoju devetu godinu i iako nas često putem medija uvjeravaju kako su u krizi samo zemlje poput Hrvatske u kojima je stranim investitorima teško poslovati, cijena rada je previsoka, a poduzetnička klima nikakva potrebno je ipak obratiti pozornost na povijesni razvoj i odnose između kapitala i rada na svjetskoj razini te unutar najrazvijenijih kapitalističkih ekonomija. U SAD-u primjerice u razdoblju od nešto manje od 30 godina, između 1940-ih i 1970-ih prosječna produktivnost radnika povećavala se približno istom brzinom kao i realne plaće radnika. Međutim, do drastičnih promjena dolazi u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kada nastupa ideološka dominacija neoliberalizma. Američke korporacije u tom razdoblju započinju sa seljenjem proizvodnje u prekomorske zemlje trećeg svijeta sa jeftinom radnom snagom, radnike postepeno zamijenjuju strojevi i računala, a žene i imigranti (koji su u samom startu potplaćeniji od američkih muškaraca) ulaskom na tržište rada utječu na pad cijene rada. Jednostavnim rječnikom rečeno sav višak vrijednosti koji kapitalisti otimaju od radnika u zadnjih 35 godina - raste, dok realne plaće radnika stagniraju.

Budući da je u tom razdoblju došlo i do slabljenja radničkih organizacija poput sindikata (posebno u privatnom sektoru) radnici su stagnaciju realnih plaća nadoknađivali na individualnoj razini, a to znači prekovremenim satima i odrađivanjem više poslova istovremeno. Danas stoga imamo situaciju da oni koji imaju tu sreću da su zaposleni provode mnogo više vremena na poslu nego prije 10 godina dok se istovremeno broj nezaposlenih i podzaposlenih povećava. U kapitalizmu je bitan samo profit, a kvaliteta života radnika, koji taj profit stvara, je sporedna. To ne znači nužno da su svi kapitalisti inherentno zle osobe kojima je jedini cilj u životu da izrabljuju radnike, problem leži u činjenici da ih sami strukturni pritisak sistema prisiljava na to kako bi zadržali svoju poziciju na tržištu.

Ako se pogleda povijest razvoja najbogatijih kapitalističkih ekonomija, vidljivo je da su sve razvijene zemlje razvile svoju industriju uz pomoć državnog ulaganja u privredu, infrastrukturu, i R&D. Velika Britanija je imala najzaštićeniju ekonomiju u kapitalističkom svijetu u kasnom 18. stoljeću te u ranom 19. stoljeću. Velik dio protekcije bio je predviđen s ciljem promocije i zaštite britanskih proizvođača od superiornih stranih konkurenata iz Europe, posebno iz zemalja Beneluxa (odnosi se na današnju Nizozemsku i Belgiju). SAD je otišao korak dalje. Koristeći kao inspiraciju britansku protekcionističku politiku, Alexander Hamilton, prvi ministar financija SAD-a razvio je 'argument zaštite mladih industrija' (eng. infant industry argument) – stajalište da vlada ekonomski zaostale nacije mora štititi i njegovati svoju mladu industriju sve dok ne 'odraste' i postane sposobna za natjecanje na svjetskom tržištu.

Kad se to sve uzme u obzir, evidentno je da sve sistemske stranke (HDZ, SDP, HNS, MOST...) kao i tzv. stranke trećeg puta (Živi Zid i sl.) koje ne uvažavaju temeljne kontradikcije kapitalizma i općenito ne dovode u pitanje privatizacijsku pljačku ne mogu ustvari ništa značajno promijeniti, a niti neće. U Hrvatskoj 260 multimilijunaša ima imovinu od 170 milijardi kuna. U isto vrijeme prema istraživanju Europske komisije, Hrvatska je uz Bugarsku, Rumunjsku i Grčku najsiromašnija zemlja Europske unije. Na svjetskoj razini 8 najbogatijih posjeduje istu količinu bogatstva kao i 3,5 milijarde najsiromašnijih.

Zašto je problem nejednakosti toliko važan?

8 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje bogatstva kao i 3,5 milijarde najsiromašnijih i oni svoj novac neće potrošiti na robu i usluge od kojih bi koristi imala većina članova društva. Glavnina njihovog novca završava u kupovini uvozne luksuzne robe ili na tajnim računima u poreznim oazama. Ideja u kojoj će kapitalisti i bogataši koji kupuju jahte, posljedično stvoriti radna mjesta u brodogradnji koja će potom stvoriti nova radna mjesta u ostalim sektorima i pokrenuti ekonomiju je ništa drugo nego obična fikcija. (jednostavan primjer tzv. trickle down ekonomije)

Nejednakost osim što ugrožava kapitalističku ekonomiju, uništava i demokraciju. Običan građanin ima „privilegiju“ da svake četiri godine izabere najmanje nepoželjnog političkog vođu, kojeg su za njega probrali vladajući slojevi društva – lobiranjem i sponzoriranjem. Kapitalistička demokracija je politički sistem koji transformira formalnu volju većine u stvarnu volju manjine i nema tu pomoći dok se takav sistem ne zamijeni pravednijim, mi ga zovemo demokratski socijalizam 21. stoljeća.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?