Autor: Arundhati Roy

Masovni pokreti suočavaju se s rizikom od NGO- izacije otpora. Ovo što ću reći bit će jednostavno izvrnuti u optužnicu svih nevladinih organizacija, no to bi bila laž. U mutnim vodama lažnih NGO-a osnovanih za isisavanje novčanih dotacija ili utaje poreza (u državama poput Bihara daju se kao miraz), naravno da postoje nevladine organizacije koje rade dragocjen posao. No važno je razmotriti fenomen NGO-a u širem političkom kontekstu.


U Indiji, na primjer, širenje NGO-a oslonjenih na fondove započelo je kasnih 80-ih i nastavilo se tokom 90-ih. To se podudaralo s otvaranjem indijskog tržišta neoliberalizmu. U to je vrijeme Indija, u skladu sa zahtjevima strukturnih prilagodbi, počela povlačiti sredstva iz ruralnog razvoja, poljoprivrede, energetike, transporta i javnog zdravstva. Kako se država odricala svoje tradicionalne uloge, nevladine su organizacije počele ulaziti upravo na ta područja. Razlika je, naravno, u tome da su sredstva koja su im dostupna tek sićušan dio sredstava koje država više ne ulaže u javnu potrošnju.


Većinu nevladinih organizacija koje raspolažu velikim sredstvima financiraju i potpomažu agencije za pomoć i razvoj, a koje opet dobivaju sredstva od zapadnih vlada, Svjetske banke, Ujedinjenih naroda te nekih multinacionalnih korporacija. Iako to nisu nužno iste agencije, svakako su dio iste labave, političke strukture koja nadgleda neoliberalni projekt i u prvom redu zahtijeva drastično smanjenje javne potrošnje.
Zašto bi ove agencije financirale nevladine organizacije? Je li moguće da se radi samo o staromodnom misionarskom žaru ili osjećaju krivnje? Ipak je malo više od toga. NGO-i ostavljaju dojam da ispunjavaju vakuum kojeg iza sebe ostavlja država koja se povlači. One to i čine, ali na poprilično nedosljedan način. Njihov stvaran doprinos je da smiruju politički bijes te pod krinkom pomoći ili dobročinstva raspodjeljuju ono što bi ljudima po pravu trebalo pripadati. One mijenjaju javnu svijest, pretvaraju ljude u ovisne žrtve i otupljuju oštrice političkog otpora. NGO-i stvaraju neku vrstu tampon zone između vlasti i javnosti, između carstva i njegovih podanika. One su postali arbitri, tumači, pomagači.


U konačnici, NGO-i su odgovorni svojim financijerima, a ne ljudima među kojima rade. Oni su vrsta koju botaničari nazivaju bioindikatorom. Moglo bi se reći da što veću pustoš neoliberalizam ostavi, to je veći procvat nevladinih organizacija. Ništa ne ilustrira ovu činjenicu bolnije od pripreme SAD-a za napad na neku zemlju i istodobnog pripremanja NGO-a na saniranje posljedica razaranja. Kako bi bile sigurne da se njihovo financiranje neće ugroziti te da će im vlade zemalja u kojima djeluju dopustiti rad, nevladine organizacije moraju predstaviti svoje aktivnosti kroz površan okvir koji je manje-više lišen političkog i povijesnog konteksta. U svakom slučaju, neugodnog povijesnog ili političkog konteksta.


Naposljetku, apolitični (i stoga, u biti, iznimno politični) potresni izvještaji iz siromašnih zemalja i ratnih zona prikazuju (tamne) ljude iz tih (tamnih) zemalja kao patološke žrtve. Još jedan pothranjeni Indijac, još jedan izgladnjeli Etiopljanin, još jedan izbjeglički kamp za Afganistance, još jedan osakaćeni Sudanac… kojemu je potrebna pomoć bijelog čovjeka. Nevladine organizacije nehotice ojačavaju rasističke stereotipe i reafirmiraju postignuća, utjehu i suosjećanje zapadne civilizacije, one su sekularni misionari suvremenog svijeta.


I na kraju, u manjoj mjeri, ali podmuklije, kapital kojim nevladine organizacije raspolažu u alternativnim politikama igra istu ulogu koju igra spekulativni kapital koji protječe kroz ekonomije siromašnih zemalja. On počinje diktirati agendu, pretvara sukobe u dogovore, depolitizira otpor, miješa se u pokrete lokalnih ljudi koji su se tradicionalno oslanjali na vlastite snage. Nevladine organizacije imaju sredstva za zapošljavanje lokalnih ljudi koji bi se inače mogli angažirati kao aktivisti u pokretima otpora, ali ovako osjećaju da rade nešto dobro na neposredan i kreativan način (i pritom zarađuju za život).


Pravi politički otpor ne nudi takve prečice. NGO-izacija politike prijeti preokrenuti otpor u pristojan, razuman, plaćeni posao od 9 do 5, s pokojom povlasticom. Pravi otpor ima prave posljedice. I nema plaću

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?