Autor: Radnička fronta

Umro je Fidel Castro, vođa kubanske revolucije (1956-1959) i dugogodišnji čelnik Kube. Kuba je danas ostala jedini pravi preostatak realnog socijalizma 20. stoljeća.

Kao i kod svih takvih režima, Kuba ima i dobre i loše strane. Dobre su visoka razina zdravstvene zaštite (unatoč siromaštvu), po kojoj je Kuba čuvena i u cijelom svijetu, kao i kubansko obrazovanje ili sigurnost za sve - na Kubi se, unatoč siromašnom i skromnom životu, nitko nije morao bojati da će umrijeti od gladi, za razliku od mnogih kapitalističkih zemalja centralne Amerike i Kariba (poput Haitija) u kojima siromašni često žive lošije nego na Kubi. Sve do danas, Kuba je, unatoč mnogim manama, zadržala i nešto od plemenitih socijalističkih ideala.

No također ne treba bježati ni od mnogih mana realsocijalističke Kube. Pri tome ne mislimo na samu nerazvijenost i siromaštvo Kube jer je ona u velikoj mjeri proizvod okrutnih polustoljetnih američkih sankcija, koje su postale posebno težak teret nakon pada SSSR-a. Ono što se može zamjeriti kubanskom sistemu je i ono što se može zamjeriti svim realsocijalističkim sistemima (a što zapravo nije u skladu s pravom socijalističkom ideologijom) - nedostatak političkih sloboda, nepostojanje slobode političkog organiziranja, manjak slobode govora i nerijetko represivan režim. Također, treba napomenuti da pravi socijalizam ne može postojati bez demokracije ne samo u političkoj nego i u ekonomskoj sferi (na radnim mjestima i u ekonomiji općenito) - što ne znači da kapitalističku "demokraciju" možemo smatrati pravom demokracijom (s obzirom na utjecaj novca i kapitala te kapitalističkih medija na nju).

Naravno, kada se govori o svemu tome, treba imati na umu i kontekst - kapitalistički susjedi Kube na Karibima i u središnjoj Americi teško da su bastioni demokracije i bogatstva. Dovoljno se podsjetiti, da se zadržimo samo na zadnjih 15-ak godina, recentnih političkih ubojstava u Meksiku, državnih udara na Haitiju (jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu iako je riječ o kapitalističkoj zemlji) uz potporu Zapada, državnog udara u Hondurasu itd.

I na koncu, što će smrt Fidela Castra značiti za Kubu? Kako je i Raul Castro najavio skoro povlačenje (a ni on nije besmrtan) i kako su prokapitalističke reforme već davno počele, teško je vjerovati da Kuba u skorije vrijeme neće također krenuti punim kapitalističkim putem - ako ne putem Rusije ili većine istočne Evrope (dakle u stvaranje klasičnog, naravno korumpiranog, kapitalističkog parlamentarizma), a ono bar putem Kine ili Vijetnama (prema restauraciji kapitalizma, ali uz zadržavanje jednopartijskog sistema i bitnu ulogu države, no uz eliminaciju svake socijalne osjetljivosti).

Premda kubanski realsocijalizam ima brojne mane i premda njihov sistem nije ono u što bi se suvremeni socijalisti mogli i trebali ugledati (unatoč impresivnim postignućima u nekim sektorima kao što je javno zdravstvo), nema sumnje da će većina Kubanaca u budućnosti vrlo brzo požaliti za socijalizmom, kada uvide da će kapitalizam većini stanovništva donijeti samo nesigurnost, bijedu i siromaštvo bez ikakve pomoći države, dok je u neku veliku i realnu demokratizaciju, s obzirom na kontekst i "demokraciju" kakva postoji u ostatku regije (ali i općenito u kapitalističkom svijetu), teško vjerovati.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?