Na dan 11. studenoga 1991. godine Geurg Gavrilović stekao je vlasništvo nad tvrtkom Gavrilović, zbog čega će mu uskoro početi suđenje za ratno profiterstvo. Radnice i radnici Gavrilovića će točno 25 godina poslije te krađe, u petak 11. studenoga 2016. godine u 11 sati svoje pravo na rad i na tvornicu koju su svojim radom i novcem stvarali potražiti na ulicama Petrinje. Radnička fronta podržava najavljeni prosvjed, u njemu će sudjelovati, te poziva sve spremne podići svoj glas protiv privatizacijske pljačke, ratnog profiterstva i kontinuiranog obespravljivanja radnika da također daju svoju podršku. Slučaj Gavrilovića nije samo još jedan od mnogih primjera pljačkaške privatizacije izvedene pod egidom nacionalizma koja je štitila i još uvijek štiti ratne profitere. Kratki historijat Gavrilovića savršeno ilustrira sustavnu pljačku kojom je društveno vlasništvo otuđeno od svih nas i postalo privatno vlasništvo izabranih pojedinaca.

Otuđivanje društvene imovine Georg Gavrilović pokušava prikazati kao povrat obiteljske imovine konfiscirane nakon oslobođenja 1945. godine. No, koliko i sam vjeruje u opravdanost takvog povrata, a koliko je tek instrumentalizirao razbuktali nacionalizam i antikomunizam 90-ih za lov u mutnoj vodi, vidljivo je iz detalja slučaja. Tvornica Gavrilović naime niti prije Drugog svjetskog rata nije bila vlasništvo obitelji Gavrilović. Đuro Gavrilović, otac Georga, je u tadašnjem dioničkom društvu imao 40.195 od ukupno 100.000 dionica. Taj udio od 40% Đuri jest konfisciran na temelju optužbe koja između ostaloga uključuje kupovinu opljačkane stoke od ustaša, ustupanje tvorničkih kamiona ustašama za vršenje zločina po okolnim selima i td. Čak kada bi povratak te i tako konfiscirane imovine smatrali legitimnim, moramo naglasiti da se radi o 40% stare tvornice.

Nova tvornica, koja sa starom dijeli samo naziv, izgrađena je državnim novcem i novcem koji su radnici izdvajali iz svojih plaća kao zajam za izgradnju nove tvornice, pri čemu su se mnogi odrekli i glavnice i kamata na taj zajam! Ta je nova tvornica, tvornica koju su podigli i platili sami radnici, s radom započela 19. prosinca 1965. godine. Đuro Gavrilović je u pregovorima oko korištenja imena "Gavrilović" u proljeće 1962. dobio ne samo potvrdu o amnestiji za gore navedene optužbe nego i 15.000.000 dinara, iznos koji u potpunosti odgovara preračunatoj vrijednosti dionica konfisciranih 1945. godine. Štoviše, nakon otvaranja nove tvornice Đuro je u njoj zaposlen kao specijalni savjetnik. Sjećanje nekih radnika na Đuru u toj novoj tvornici, u kojoj podsjetimo nikada nije imao vlasnički udio, jest da je odlično radio i surađivao. Pozitivna iskustva izražavao je i sam Đuro Gavrilović, često govoreći "izgradili ste tvornicu kakve nema u Europi".

Danas je ta tvornica, tvornica koju su podigli i platili sami radnici i koja je od svog postanka bila društveno vlasništvo, predmet raznih sporova. Tvornica koja je neupitno pripadala njenim radnicima, njih oko 6.100 i njezinim kooperantima poljoprivrednicima kojih je bilo oko 5.000! Kako je onda konfiskacija 40% dionica, dionica čija je protuvrijednost isplaćena Đuri Gavriloviću, postala argumentom za otuđivanje većeg, modernog pogona izgrađenog radničkim i društvenim sredstvima? U pet poduzeća u okviru SOUR Gavrilovića pokrenut je 1990. godine stečaj, pod objašnjenjem da su "iskazala nepokriveni gubitak", iako su ta poduzeća tada imala oko 50 milijuna DEM u pokretnoj i nepokretnoj imovini te naplativim potraživanjima. Još značajnije, jedno od poduzeća obuhvaćeno stečajem na osnovi nepokrivenih gubitaka u 1990. godini, Gavrilović Transport, osnovano je tek u travnju 1991. godine! Kako bilo, stečaj je pogodovao Georgu Gavriloviću koji je, prema optužnici USKOK-a za ratno profiterstvo, 11. studenog 1991. kupio za 3.305.000 DEM tih pet poduzeća u stečaju, pet poduzeća čija je vrijednost procijenjena na 67.997.888,21 DEM. Štoviše, imovinu vrijednu gotovo 70 milijuna DEM poduzetni je Georg pokušao steći na osnovu 3,3 milijuna DEM koja kao zaposlenik austrijske trgovačke komore zaposlen na održavanju objekata nije imao, niti ih je prema tekstu optužnice imao nakanu isplatiti. Tih pet poduzeća SOUR Gavrilovića je 1991. spojeno u jedan Gavrilović Holding d.o.o. Petrinja. Nakon rata, Georg Gavrilović zauzeo je još četiri poduzeća Gavrilovića koja nisu bila u sklopu Holdinga niti pod stečajem, nego vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju.

Pogoni Gavrilovića, koji su tijekom ratnih godina izbjegli devastaciju, nisu izbjegli privatizacijskoj pljački i pustošenju. Za početak, dok je još vođen pravni spor oko nekretnina, obitelj Gavrilović je na temelju njih uspjela ostvariti hipotekarni kredit kod Raiffeisen banke u iznosu od 20 milijuna €, što je bilo moguće jedino stoga što DORH nije zabilježio spor nad tim nekretninama. Nadalje, dobivali su poticaje za razvoj gospodarstva od Županije i od HBOR-a, bez obzira što razvojne projekte nikada nisu pokrenuli, a novac naravno nisu vratili. Moglo bi se još nabrajati primjere poput iznošenja i prodaje strojeva iz stare tvornice u Petrinji, nestanak ušteđevine radnika Gavrilovića zajedno s dionicama Zagrebačke banke koju su oni dijelom utemeljili, Georgovo preuzimanje Dione za jednu kunu i franšize McDonald's-a. No rječitija od nabrajanja primjera privatizacijske pljačke biti će usporedba sadašnjeg stanja s obećanjima Georga Gavrilovića radnicima danima u Večernjem listu 1992. godine: "Moramo poći od činjenice da je svaki sagrađeni objekt, svaki silos, svaka farma, od rata naovamo, nastala velikim odricanjima zaposlenih. Ja to ne mogu zanemariti. Stoga sam odlučio 45% čiste dobiti svog poduzeća ustupiti radnicima kroz interne dionice."

Zaključimo dakle, na temelju 40% dionica stare tvornice Gavrilović koje su Đuri konfiscirane ali i u punoj vrijednosti isplaćene, Georg preuzima pogone stvorene radom i novcem radnika, i bez srama "velikodušno" obećava ustupiti dio dobiti "njegovog" poduzeća! Čak i da je to obećanje ispunio, umjesto što se dalje bogatio na temelju društvene imovine, time ne bi niti počeo vraćati ono što je opljačkao. "Poduzetnički uspjeh" Georga konačno nisu omogućile samo bliske veze sa svim prošlim vladama, HDZ-ovim kao i SDP-ovim, iako jesu njegov ključan dio. Omogućio ga je i mit o konfiskaciji Gavrilovića nakon oslobođenja 1945., stvaran i podržavan nacionalizmom 90-ih i rasturanjem svega stvorenoga u socijalističkom razdoblju.

Tvornice Gavrilović tek su jedan primjer privatizacijskih pljački, a obitelj Gavrilović tek je jedna od odabranih, već poslovičnih 200 obitelji! Stoga u petak 11. studenog dajte svoju podršku radnicima Gavrilovića u Petrinji! Pobunimo se protiv svih ratnih profitera, privatizacijskih pljačkaša i političkih elita koje su ih stvorile i koje ih danas štite! Vrijeme je da plate, i oteto vrate – radnicima!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found