Postsocijalistički Split obilježen je propadanjem velikih socijalističkih mastodonata, procesom nasilne privatizacije i nadasve barbarskim nacionalizmom koji je vidljiv u preimenovanju brojnih ulica nazvanih po slavnoj antifašističkoj prošlosti grada, naprimjer Ulica Prvoboraca preimenovana je u Ulicu kralja Zvonimira, Gat proleterskih brigada u Gat sv. Petra, itd. Da bismo razumjeli ovakav nagli obrat i potvrdili istinost teze Waltera Benjamina da „svaka neuspjela revolucija vodi u fašizam“, moramo uzeti u obzir nekoliko objektivnih okolnosti, naročito u 80-im godinama prošlog stoljeća te proces raspada jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

Radikalan zaokret u svjetskoj geopolitici, odnosno projekt neoliberalizma iniciran krajem 70-ih (slobodno tržište, uništavanje sindikata, ukinuće države blagostanja), nije zaobišao ni SFRJ koja je u velikoj mjeri ekonomski zavisila od zapadnih zemalja. Već početkom 80–ih dolazi do ekonomske stagnacije, a shodno tome, krajem tog desetljeća i do standardnog političkog previranja i sve izraženijih nacionalističkih tenzija. Masovna nezaposlenost (prema dostupnim podacima oko 145 000 u SRH 1988. godine) i visoka stopa inflacije imaju glavnu ulogu u ovom procesu u Splitu, naročito kod mlađe populacije. Naime, pritisak socijalističkih dogmi i kulta ličnosti te poslušnost koju oni iziskuju, tj. negiranje individualizma u uvjetima nezaposlenosti polako gubi svoju čar. Ono što je u socijalizmu bilo primanje u pionire koje je djelovalo kao formalna inicijacija u društvo, sada više nema moć da oblikuje „pristojnu“ osobu koja sudjeluje u političkim, pravnim i radnim procesima u društvu. Nadalje, ovakva situacija u mladoj osobi pobuđuje osjećaj dezorijentiranosti, a kada se tome pribroji izostanak uloge Freudovog „očinskog autoriteta“ (Titovog kulta ličnosti) i sigurnosti koju on pruža, mladi nastoje pronaći utočište negdje drugdje. Ovdje dolazimo do svrhe novopečene nacionalističke buržoazije, koja je, da citiramo Mao Ce-tunga „pod nebom je kaos, situacija je odlična“, spretno iskoristila situaciju. Naime, skretanjem pažnje sa sâmih problemâ i revitaliziranjem skrivenih nacionalističkih tenzija koji su mladim osobama spremno ponudili bijeg od problemâ, dopušteno je novooformljenoj kapitalističkoj klasi da spretno izvrši prvobitnu akumulaciju kapitala, iako korijene otimanja viška vrijednosti od radnika nalazimo i u samoj strukturi jugoslavenskog realsocijalizma, s tim da su sada bolje stojeći postali još bogatiji.


Nakon kratke analize, vratimo se sada „splitskom điru“. Početkom devedesetih, u splitskom okruženju dolazi do regrutacije vojnika mahom mlađe populacije za građanski rat u tada već bivšoj SFRJ. U međuvremenu pak lokalna buržoazija pod izravnim pokroviteljstvom Franje Tuđmana i Vlade RH pljačka društvenu imovinu pod kodnim imenom „pretvorba i privatizacija“, a nakon završetka rata i kratkotrajne opsade grada, vojnici se vraćaju kući, neki „nepoželjni“ ostaju i bez svojih stanova, tvornice su uništene, i to sve skupa dovodi do kronične nezaposlenosti. Ovakva situacija tjera mlade da se opet vrate svojim roditeljima, što olakšava repatrijarhalizaciju. Patrijarhalnim odnosima pridružuje se sve učestaliji osjećaj otuđenosti (bez klasne svijesti ili proleterske kulture ljudi gube osjećaj zajedništva), a izrazito autokratski orijentirano društvo pogoduje onome što bi Erich Fromm nazvao „autoritarnom ličnošću“, odnosno društvenom karakteru koji je prema sebi u osnovi mazohističan, a prema drugima sadističan. To znači da taj subjekt mazohistički trpi poslušnost unutar hijerarhije i svog nadređenog autokrata Franju Tuđmana, dok sadistički impuls ispoljava nad pripadnicima drugih rasa, nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Njegov narcistički objekt je „domoljublje“, odnosno to radi zbog obrane „nacionalnog osjećaja“, pa na tragu ovakve konstatacije danas imamo sve veći broj mladih osoba regrutiranih u raznorazne paravojne desničarske organizacije. Primjer možemo vidjeti i u recentnom urlikanju ustaškog pozdrava ulicama Knina, kao i u podizanju spomenika ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, no može se pronaći čak i u huliganskim ispadima radikalnijih pripadnika Torcide. Utjecaj crkve kao jednog od stupova današnjeg društva i filozofske podloge revitaliziranju nacionalizma i konzervativne revolucije također ne smijemo podcijeniti. Prethodno spomenuti ustaški ekscesi nisu bili mogući bez otvorene podrške splitskog klera, primjerice ispadom fratra Luke Prcele. Međuodnos splitskog klera i lokalne buržoazije zanimljiv je utoliko što su se ove dvije skupine našle na istom klasnom položaju. Privlačnost religije također možemo promatrati s aspekta osjećaja sigurnosti ljudi, a i kao rezultat relativnog potiskivanja „religije“ socijalističkog režima, iako u daleko manjoj mjeri nego u zemljama komunističkog bloka.

U splitskoj postsocijalističkoj sferi ekonomski problemi su nagnali ljude na očajničko pronalažanje kakve takve sigurnosti. Nažalost, tadašnja vladajuća klasa usmjerila je građane Splita na „lažne probleme“ (Jugoslaveni, Srbi, pederi), dok je ova uživala plodove pljačkanja tvornica u nekadašnjem društvenom vlasništvu, da spomenemo samo neke, Jugoplastiku (8 000 radnika/ca) ili Jadrantekstil (1300radnika/ca).

Povijest fašističkih pokreta, ili u ovom slučaju reakcionarne desnice, uvijek nas uči da dok traje ekonomska stagnacija i politička uznemirenost, vladajuća klasa nastoji preusmjeriti nezadovoljstvo i očuvati svoje povlastice, pa umjesto dijagnosticiranja pravih problemâ, a to je naravno sâm ekonomsko-politički sistem kao takav, ona nastoji razbiti klasnu svijest i prikazati pripadnike druge nacionalnosti i/ili vjeroispovijesti kao problem. Teza Waltera Benjamina je sada vrlo jasna kada se radi o gradu Splitu. Pravi uzročnici propadanja grada su općenito loše stanje u RH, te lokalna klijentelistička elita, tj. oportunisti iz redova SKH koji su svjesno promijenili tabor i profitirali na nesreći brojnih samoupravnih kolektiva. Da bi prikrili prvobitnu akumulaciju kapitala, oni su jednostavno optužili pripadnike drugačijeg etniciteta i vjeroispovijesti.


Ovaj se ideološki mehanizam ustoličio u tolikoj mjeri da se Split pretvorio od „crvenog grada“ u HDZ-ovu nacionalističko - klijentelističku utvrdu. Međutim, teza Waltera Benjamina u principu nije toliko deterministička. Nedostatak ideološkog kontranarativa ljevice, iako su od pada socijalizma naovamo postojali svojevrsni džepovi otpora poput „Dalmatinske akcije“ i dr.) značajno je zabetonirao status quo. Gledajući proces kroz prizmu historijskog materijalizma, stvari su naprosto krenule svojim tokom, no ipak, jasna artikulacija splitske ljevice kroz prosvjede, tribine i druge oblike organizacije je zakazala, s obzirom na to da je privatizacija društvene imovine inicirana odozgo, odnosno tadašnja vlast za pretvorbu nije imala adekvatnu potporu građana Splita.

Autor: Mateo Ivčević

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?