Posljednju godinu dana SDP-ove vlade obilježili su tzv. šatoraši, kampirajući ispred Ministarstva branitelja, pokušavajući srušiti vladu uz zastupanje anakronih i najnazadnijih stavova. Takva je rigidna nacionalistička politika, koja je pokrivala poteze kao što su privatizacije ili uništavanje zdravstva, nastavljena s dolaskom HDZ-Mostove vlade (npr. preko brzo uklonjenog Mije Crnoje i kulturnog desantnika Zlatka Hasanbegovića), no temeljito je razotkrivena padom "domoljubne" vlade zbog činjenice da je prvi potpredsjednik vlade bio plaćenik strane korporacije.
S obzirom na takvu temeljitu diskreditaciju "novog domoljublja", u HDZ-u su odlučili zaigrati okretanjem tobožnje "nove stranice" s umivenim europarlamentarcem postavljenim na čelo. No trag stare politike igranja na prozirni nacionalizam, koja se na momenat činila potpuno diskreditirana Karamarkovim padom i HDZ-ovim padom na anketama popularnosti, ponovo se ukazao prije nekoliko dana ponovnim postavljanjem šatora – ovaj put u Srbu, kraj antifašističkog spomenika, u izvedbi jedne od marginalnih pravaško-neonacističkih strančica. Cilj je očit – sprečavanje antifašističkog obilježavanja narodnog ustanka u Srbu 1941. krajem srpnja te pokušaj ponovnog razbuktavanja ekstremno desne politike.
Ovim se događajima još jednom pokazuje da je ova država samo nominalno antifašistička. Osim što je kao takvo dopušteno postojanje otvoreno neonacističkih stranaka koje svoje izjave redovno završavaju ustaškim pozdravima, policija – pod tehničkim vodstvom "reformatora" Vlahe Orepića iz "neideološkog" Mosta – takvim ideološkim nakaradama dopušta neoustaške "prosvjede" od mjesec dana usred mjesta naseljenog srpskom manjinom, a s očitom namjerom da se spriječi održavanje antifašističke manifestacije i da se izazovu novi neredi i zaoštravanje situacije u sve siromašnijem i očajnijem društvu.
Marginalna je neonacistička strančica pritom najmanje važna – ono što je tu sporno jest HDZ-ova politika koja je dovela do ovakve situacije, Mostova politika "nemiješanja" koja ovakve pojave i više nego tolerira, kao i SDP-ovo stajanje sa strane i čekanje da im se vlast vrati u ruke sama od sebe. Zašto se ekstremna desnica bavi ovakvim stvarima, potpuno je jasno. To je način da se skrene pozornost s nekih drugih pokazatelja – npr. činjenice da su nam realne plaće (po kupovnoj moći) u 2015. godini za 27% niže nego 1978. (!) godine ili da je skoro svaki treći stanovnik Hrvatske u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti.
Stav je Radničke fronte da ovakav neonacistički skup nije smio biti ni dozvoljen te da bi trebao biti što prije rastjeran – ako je potrebno, i silom. Umjesto da se borimo protiv imaginarnih "četnika", "Jugoslavena", "komunista", "izdajnika" i ostalih "neprijatelja", vrijeme je da prepoznamo svoje prave neprijatelje – ekonomsku i političku elitu koja nas pljačka i osiromašuje zadnjih četvrt stoljeća. Istu tu elitu kojoj odgovaraju ovakvi neonacistički derneci i etničko-ideološka zaoštravanja – jer dok se mi međusobno glođemo, oni zadovoljno trljaju ruke u svojim vilama, dvorcima i na jahtama.