Okupili smo se ovdje danas na Prvi maj.

Baš taj datum odabran je za međunarodni praznik rada u spomen na ubijene radnike 1886. u Chicagu tokom protesta za vrijeme generalnog štrajka. Pitate se ta kakve veze ima ta davna povijest i neki prastari protest iz Chicaga s nama danas i ovdje? Itekako ima. Neke se stvari jesu promijenile, ali radništvo i dalje trpi vrlo slične probleme – izrabljivanje, nezaposlenost, siromaštvo, nesigurnost – jer se ekonomski sistem u kojem živimo nije promijenio. I ne samo to, tadašnji prosvjednici u Chicagu borili su ni više ni manje nego za ono što i mi danas, barem na papiru, uživamo – za osmosatni radni dan.

Radnici su se u prošlosti za to mukotrpno borili i konačno izborili, da bi to pravo danas opet bilo ugroženo. Potpredsjednik je vlade Božo Petrov prije mjesec dana upravo na sastanku sa sindikalnim središnjicama predložio, kao probni balon prema naputku Hrvatske udruge kapitalista (koji se vole eufemistički nazivati „poslodavcima“), da se radni dan produži – naravno, za istu (i ovako premalu) plaću – s 8 na 9 sati. Druga je ministrica pak pustila probni balon o neplaćanju pauze u 8-osatnom danu. Sve to iako statistike pokazuju da se u Hrvatskoj radi više nego što je prosjek u EU i iako nam je prosječna plaća više od 2 puta manja nego ona u EU. Dakle, 130 godina kasnije mi se i dalje borimo za osmosatni radni dan.

To vam zorno pokazuje u kakvom smo položaju mi, radna većina (većina u društvu), danas. Pridodate li tome najave novih smanjivanja radničkih prava i najavljene privatizacije – pogotovo onu najopasniju, privatizaciju zdravstva zbog koje će zdravstvo postati samo zdravstvo za bogate – jasno je da se radna većina danas (a to smo svi mi koji radimo za plaću i od nje živimo, bez obzira na to kakav posao obavljali, radimo li na gradilištu, telefonskoj centrali ili školi stranih jezika), da je ta radna većina sve više ugrožena i da se trebamo tome oduprijeti.

Pritom je bitno zapamtiti dvije stvari – sve ono za što smo se u prošlosti izborili i što je i danas ugroženo, za to smo se sami izborili. Na razne načine – protestima kao što je ovaj, političkim organiziranjem, štrajkovima, javnim kampanjama, stranačkim i sindikalnim organiziranjem, pobunama, pa u konačnici i revolucijama. Sami smo se izborili – nijedno od prava koje danas imamo (kao što su javno zdravstvo, školstvo ili osmosatni radni dan i pravo na neradni vikend i plaćeni godišnji odmor), a koja se stalno pokušavaju ukinuti i ugroziti i koja mnogi nažalost ni danas nemaju, tâ nam prava nitko nam od onih na vrhu, ekonomske i političke elite, nije dao. Mi za ta prava nismo molili, niti se netko na vrhu smilovao i dao nam ih. Naši su se preci za njih krvlju izborili.Tako je i danas – nitko nam s vrha, niti Božo Petrov niti Tomislav Karamarko niti Zoran Milanović – neće naša prava dati i očuvati. Dapače, sistemska politika, koja je uvijek u službi kapitala, će učiniti sve da ih ukine što više može. Isključivo je nama da se tome odupremo i isključivo će o nama ovisiti što će se tu dogoditi.

Ovakvi su protesti jako bitni, bitno je pokazati da nas ima i da se ne slažemo s njihovom politikom. Bitno je poslati javnu poruku. Ali ono što je još važnije je ono što će uslijediti nakon ovog protesta – hoćemo li se uspjeti zajednički organizirati (kroz različite organizacije, platforme i saveze), hoćemo li uspjeti zajednički djelovati (na različite načine – prosvjedima, štrajkovima, javnim kampanjama, političkim organiziranjem), hoćemo li se uspjeti oduprijeti kapitalu i njihovim slugama političarima u napadu na nas i hoćemo li, u konačnici, uspjeti se izboriti za bolje i pravednije društvo – društvo koje će gledati na radnika a ne na tajkuna.

*********************************

Već smo 25 godina svjedoci i žrtve rastakanja i uništavanja radničkih prava, zajedničkih dobara koje su stvorili radnici, osiromašenja koje je time prouzročeno, i istovremeno bogaćenja i bahaćenja onih koji to nisu zaslužili svojim radom nego pljačkom, manipulacijama i spregom s političkom elitom. 25 godina je trećina prosječnog životnog vijeka čovjeka.

25 godina radnik – a to smo svi mi, većina, oni koji rade u proizvodnji, trgovinama, bolnicama i školama, u transportu, u građevini, na fakultetima, prodavači, profesori, zidari, medicinske sestre itd. – ne može kupiti stan a da se ne zaduži u bankama za skoro čitav život i strahuje da će, ako izgubi posao, ostati na ulici, ili živi u podstanarstvu, ili nema za ljetovanje.

25 godina slušamo gotovo svakodnevno i već smo skoro pa otupjeli na priče o malverzacijama, o propasti ove ili one nekoć velike i uspješne firme, o lopovluku koji je to prouzročio.

Već 25 godina slušamo o privatizaciji, i iako znamo da je gotovo sve što je privatizirano propalo, i dalje slušamo ideje političkih vrhuški o izlasku iz krize kroz privatizaciju, iako već 25 godina živimo u privatizacijskom „raju“, i 25 godina smo u krizi.

Mi smo većina, i mi možemo reći dosta! Mi možemo preuzeti stvari u svoje ruke i prekinuti krizu koju radi svog profita stalno održavaju tzv. poduzetnici i njihovi politički poslušnici. 1. je maj samo simbolički početak borbe koju možemo i MORAMO pokrenuti. Samo solidarno, zajedničkim snagama, možemo pobijediti baš sve! Ne dajmo im da nam unište još jednu četvrtinu stoljeća! U borbu do konačne pobjede!

*********************************

Prvi maj do sada se obilježavao kao festival graha i lakih nota u slavljeničkom raspoloženju. Obzirom na vrijeme u kojem živimo i situaciju u kojoj se nalazimo, teško se da imamo razloga za slavlje. Dok se nezaposlenost broji u stotinama tisuća, sustavno uništavaju radnička i socijalna prava, dok čitava zemlja trpi od nesagledivih posljedica privatizacijske pljačke i privrednog kriminala, dok se provodi katastrofalna monetarna politika koja je gotovo potpuno uništila domaću proizvodnju i učinila nas ovisnima o uvozu čak i najosnovnijih dobara, dok se stanje javnog zdravstva, obrazovanja i ostalih elemenata društvene nadgradnje od općenarodnog interesa konstantno pogoršava i polako ih se zamjenjuje kapitalističkim modelom u kojem se liječe i obrazuju samo oni malobrojni koji to mogu skupo platiti, dok su spol, nacionalna, vjerska i rasna pripadnost, kao i seksualna orijentacija kriterij za diskriminiranje, Prvi maj ne može i ne smije se obilježiti u maniri bilo kakve proslave.

Prvi maj praznik je rada. To je dan kada se osvještavaju radnički problemi, a ujedno i problemi čitavoga društva kao što su neplaćeni rad, potplaćenost, rad na određeno vrijeme, neisplaćivanje naknada za prijevoz i topli obrok te mnogi drugi. Takozvani poslodavci generiraju i iskorištavaju visoku stopu nezaposlenosti kao instrument ucjene prisiljavajući nas stalno da radimo više, a za manji dohodak. U takvim okolnostima potencira se stav da radnici trebaju biti sretni što uopće rade, premda je to zapravo njihovo temeljno ljudsko pravo, uzurpirano i privatizirano od strane povlaštene ekonomske oligarhije. Prvi maj je dan kada zahtijevamo isplatu zaostalih plaća, povišenje cijene rada kako bismo mogli imati životni standard dostojan radnog čovjeka, priznavanje i poštivanje dostojanstva radnika kako bi, primjerice, žene mogle odlaziti na porodiljski dopust bez straha od otkaza, kao što zahtijevamo i obranu teško stečenih prava na osmosatni radni dan i plaćeni godišnji odmor.

Prvi maj je i dan otpora represivnom i izrabljivačkom sistemu koji nas tlači i iskorištava preostala 364 dana u godini. S navedenim na umu cilj nam je stvoriti jedinstveni radnički i narodni pokret kako bismo napokon uživali prava koja kao radnici i kao ljudi zaslužujemo i izgradili moderno i pravedno društvo temeljeno na jednakosti, ravnopravnosti i solidarnosti u kojem svatko dostojanstveno živi od svog rada.

Radnice i radnici, braćo i sestre, čestitam vam Prvi maj! Možda nismo sestre i braća po rođenju, ali definitivno, sestre smo i braća po muci jer isti nam je trud i rad.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?