Autor: Dragutin Vuković

Recimo to napokon otvoreno, Hrvatska je već dugo vremena vrlo blizu dna. Situacija je sljedeća: uz naznake sramežljivog, neodrživog rasta, iza nas je punih šest godina direktnog pada bruto domaćeg proizvoda (kumulativni pad od 2008. i potpuna stagnacija još od početka 1980-ih), masovna nezaposlenost, dugogodišnji proračunski deficit i eksplozija javnog duga. Drugim riječima, udžbenički opis kaosa. Posljedično, više ni nema govora o nekakvoj prolaznoj krizi, recesiji, etapi poslovnog ciklusa - sadašnje stanje je punopravna ekonomska depresija, agonija ako hoćete, s punokrvnim sistemskim, a ne samo cikličkim karakterom.

Slijedno, nema više ni jednostavnog recepta izlaska iz krize niti gotovih serviranih formula. Realne plaće u Hrvatskoj su sada manje nego krajem 1970-ih (!), društvena nejednakost se povećava, mladi bježe iz zemlje, a velika većina društvenog bogatstva rasprodana je pod pokroviteljstvom apsurdnih zakona o privatizaciji. Više ne možemo govoriti niti o ekonomski izgubljenom desetljeću, već prije o uništenim generacijama i zastrašujućih 40 izgubljenih godina, imajući na umu stagnirajući BDP u čitavom spomenutom razdoblju. Još je veća tragedija kada se stavimo u relativnu usporedbu s ostalim europskim zemljama, kada se nameće zaključak da zaista nije znanstvena fantastika voditi državu s blagim stopama rasta. Pritom se javni i privatni sektor guše u vlastitoj neefikasnosti, umjesto zatvorenih tvornica grade se shopping centri (a i oni sami sve češće zjape prazni), a broj siromašnih, neplaćenih za svoj rad, okovanih kreditima ili čak gladnih, rapidno raste. Očito je da je stanje dosegnulo kritičnu točku.

Izvršna vlast pritom otkriva proračun za 2016. s daljnjim planom rezova i ušteda u obrazovanju, zdravstvu i javnom sektoru općenito te istovremenim deficitom radi zadovoljavanja vlastite klijentelističke mreže (a opet bez ikakve suvisle, sustavne ekonomske politike rasta), deficitom koji više nije održiv niti u kratkom, a kamoli u dugom roku. Nakon posljednjeg porasta prinosa na državne obveznice, jasno je da će svaki agregirani dohodak koji kao društvo eventualno proizvedemo, neminovno pojesti kamate na dug, a zadanim tempom vrlo brzo dolazimo do vjerojatne katarze: to će po svemu sudeći biti ili potpuna promjena smjera pod vodstvom vladajućih političkih elita (vrlo nevjerojatan scenarij s možebitnom nužnošću izazivanja bankrota i pokretanja ekonomije unutarnjim rastom) ili tehnokratski nadzor od strane tzv. Trojke s agresivnim i prisilnim 'strukturnim' reformama (koje su ništa drugo nego masovna otpuštanja i nerezonsko rezanje državne potrošnje kako bi se osigurala nesmetana naplata stranih kreditora) ili – naposljetku - socijalni nemiri, pobjeda radničke opcije i političko-ekonomska revolucija.

No, zašto je došlo do ovakvog stanja? Najočitiji razlog je dugotrajno vođenje politike radi zadovoljavanja partikularnih (umjesto općih) interesa. Bilo da se to tiče partijskog kadroviranja i hiperinflacije 80-ih, pljačkaške pretvorbe 90-ih (društvenog vlasništva u državno a potom u privatno) ili uvezenog i umjetnog ekonomskog rasta u sanaderovsko doba jeftinih kredita, korupcije i veleizdaje. Ipak, glavni krivac za trenutno stanje države je potpuno profulan model tranzicije iz jednog u drugi društveno-privredni sistem. Drugim riječima, primijenjeni model rasta tragično se potvrdio kao model sloma. Sada je, više nego ikad, očit kriminalan karakter poduzetih pretvorbi i privatizacija, odnosno otimanja društvenog vlasništva radi stjecanja osobnog bogatstva uskog sloja ljudi. Slijepo se držeći stilizirane skice Washingtonskog konsenzusa (privatizacija, liberalizacija, deregulacija), deklarativan cilj je bio što brže, manirom šok terapije, prijeći iz planske u tržišnu privredu. No, Hrvatska tržišnu privredu u značajnoj mjeri ima još od 1952. godine, pa je jasno da je žurba određena drugim motivima. Rekavši to, nije postojalo privatno vlasništvo, no čak je i M. Friedman, guru slobodnog tržišta, reflektirajući se na stanje tranzicijskih zemalja, 2002. godine izjavio da je pogriješio u svom receptu koji je glasio: „privatizacija, privatizacija, privatizacija!“ No, za Hrvatsku je već tada bilo kasno, kada je već prije toga rasprodala strateški ključna poduzeća, koja su ne jednom kupile upravo državne firme drugih zemalja (!). Toliko o „privatizaciji“, izdaji vlastitih interesa i neumjesnoj ironiji.

Kontinuiranom zloupotrebom makroekonomske politike RH, odnosno radikalnom i prebrzom transformacijom privrede uništile su se stare, a nisu stvorile nove institucije, niti prikladni obrasci ponašanja - što nas je sve skupa odvelo u divlji, kasino kapitalizam. Pritom, Hrvatska od osamostaljenja ima svjesno precijenjen tečaj koji pogoduje uvoznom sektoru (a obeshrabruje izvoz), a cjelokupna monetarna politika se svela na puko mehaničko održavanje takvog tečaja na istoj razini, vodeći pritom politiku valutnog odbora, što je rezultiralo rekordno visokom stopom eurizacije. To je drugim riječima značilo gubitak monetarne neovisnosti, čak i puno prije službenog uvođenja eura. Još bitnije, to sada znači potpuno vezane ruke za bilo kakvo manevriranje i suvisao pokušaj izlaska iz stagnacije tradicionalnim metodama (devalvacija bi u teoriji potaknula izvoz, ali u sadašnjoj situaciji još više potencirala dužničko ropstvo, imajući na umu postotak duga u stranoj valuti).

Cjelokupni rezultat takve apologetske politike je proizvodno-industrijska devastacija zemlje i pogodovanje uvoznom lobiju, s orijentacijom na trgovačko-potrošačku ekonomiju i pripadajući rast, koji može biti tek kratkog vijeka nakon kojeg slijedi snažan pad, kako se uostalom i pokazalo. Problem je jednostavna činjenica da u identitetu BDP-a veći uvoz od izvoza, odnosno negativna vanjskotrgovinska bilanca, direktno smanjuje BDP, a indirektno potencira deficit i rast duga, odnosno politikom vanjskog zaduživanja zatvara se krug. Uz činjenicu direktnog uništavanja domaćeg industrijskog potencijala, opisana politika u globalu je najočijitiji, radikalni primjer kompradorstva: pogodovanje vanjskom interesu (uvoz stranih roba konstantno je bio isplativ) uz kompenzaciju osobnih probitaka, a zanemarivanje interesa vlastitog naroda. Ono što se trebalo činiti - poticati proizvodnju, veću specijalizaciju, dodatnu vrijednost proizvedenog kroz ulaganja u znanost i obrazovanje, a s monetarnog stajališta provoditi dugoročnu puzajuću deprecijaciju i, apsurdno je uopće reći, zadržati autonomiju - sada je gotovo nemoguće, barem pod postojećom strukturom dvopartijske izmjene vlasti i s povijesnim znanjem o nekompetentnosti dotičnih.

Fiskalna politika je također odmogla, s obilježjem potpune anarhije pri reagiranju na tzv. poslovne cikluse. Na to se prirodno veže i problem nezaposlenosti, koji je krucijalan i posljedica je postavljenog modela, ali još veći problem za privredu je mizeran broj zaposlenih, koji se rijetko spominje, a koji je snažno reduciran zbog prijevremenih odlazaka u mirovinu (ohrabrenih od strane vladajućih stranaka, kao za njih vrlo praktičnog načina anuliranja rastuće stope nezaposlenosti) i postojanja rentijerske ekonomije i rada na crno. Konačno, vjera da će koncept „fleksibilizacije“ tržišta rada (što u prijevodu znači da je radniku puno lakše uručiti otkaz) uroditi nekakvim magičnim ekonomskim rastom, krajnje je naivna (i moralno izopačena).

Ali čemu uopće ovakav tekst? Svi već dobro znamo da je situacija katastrofalna i da se društvenoj krizi ne nazire kraj. Uz to, više ne ovisimo samo o sebi, Hrvatska nije izolirana od vanjskih utjecaja i šokova, a velika riba uvijek će nastojati pojesti malu ribu, ali to nije razlog ni za čuđenje ni za posustajanje, već naprotiv, poanta je u tome da se radna većina probudi i da u potpunosti shvati stvarnost u kojoj živi, ali i upozori na posljedice ukoliko isto ne učini. Istina je da živimo u denormaliziranom i totalitarizirajućem neoliberalnom univerzumu, ali ne možemo ni vječito upirati prstom u druge. Nažalost, ugrađen nam je takav ideološki sklop da sami za sebe često mislimo da smo lijeni, lošiji i zauvijek osuđeni na recesiju i zaostajanje za razvijenim zemljama. To naprosto nije istina, i neizmjerno je bitno da većina to shvati i da jasno i progresivno izrazi nezadovoljstvo, jer ono što se kod nas događalo (a i dalje ne prestaje) je upravo teror manjine; teror korumpiranih, špekulativnih i rentijerski nastrojenih individua, kojima je svet samo osobni probitak. Nevažno je nalaze li se oni u politički privilegiranim foteljama javnog sektora ili u privatnim uredima opljačkane društvene imovine, koju su tokom takozvane tranzicije svojatali. Njihova privremena pobjeda bila je upravo konstrukcija ovog patološki iskvarenog sistema neefikasne, nerezonske države u kombinaciji s razvojem rentijerskog poduzetništva koje je, ironije li, još neuspješnije od samih državnih poduzeća gurnutih u stečaj partijskom i ortačkom linijom.

Pa onda ti siroti, porezno izmaltretirani kvazipoduzetnici, nakon što su dobili na poklon te posljedično potpuno uništili tvornice i poduzeća koja je narod gradio desetljećima, imaju dovoljno obraza kriviti državu i njenu tobože veliku prisutnost i intervenciju na tržištu. Sve se to pravda mitomanijom slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i apsolutnom efikasnošću svega u što se država ne miješa, što bi bila samo djetinjasta i krajnje naivna libertarijanska utopija da nema iza sebe horde ideološki ispranih nadobudnih aparatčika koji izgleda zaista vjeruju u takve znanstveno opovrgnute konstrukcije, i tako nude jeftino opravdanje pohlepnim porivima pojedinaca za ekstraprofitima, koji su u suštoj suprotnosti interesima stanovništva i uopće ciljevima funkcioniranja ekonomije. Ne pomaže ni to što nam se ekonomski fakulteti nažalost pretvaraju u osrednje poslovne škole i većinski obrazuju generacije potpuno cijepljene od razumijevanja vlastite politekonomske stvarnosti, koje ako se i potrude shvatiti ponuđene koncepcije, opet na meniju ostaje samo jedna morfologija točno određenog tržišta, što podrazumijeva tek parcijalnu teoriju tržišne privrede, uz eto, par iznimaka i modela koji sve to skupa zgodno oponašaju.

Naravno, cijela predstava se odigrava pod patronatom budnog oka krupnog kapitala, odnosno financijskog sektora koji vrlo uspješno parazitira onaj proizvodni, a državu pritom drži kao svog taoca. Tako se HNB diči velikim stupnjem autonomije naspram izvršne političke vlasti, autonomije koju je – kako ovih dana svjedočimo - spreman braniti svim sredstvima, a istovremeno je u sramotno zavisnom položaju prema interesima stranih podružnica banaka i njihovim plasmanima posljedica kojih su profiti koji se, naravno, izvlače izvan zemlje. Država je utoliko kriva, ali ne iz razloga koje tržišni fundamentalisti vole naglašavati, a koji se tiču njenog prevelikog uplitanja u nedosanjane laissez-faire mehanizme. Naprotiv, njena je krivica što svojim neplanskim, voluntarističkim i na kraju krajeva, suštinski lošim i nestručnim intervencijama čini više zla nego koristi, a sve to ide na ruku samo špekulativnom kapitalu i bankarskom sektoru, koji je gotovo potpuno privatiziran u rukama stranaca. Isti ti stranci će prvi odobriti nova zaduženja, ne zbog toga da bi imali razloga njih okriviti za naše nedaće, već zbog inherentnih zakonitosti akumulacije kapitala i traženja mogućnosti daljnje oplodnje istog. A što je nama lošije, kamate i prinosi su veći, špekulacije prosperiraju, profiti se privatiziraju, a tvornice zatvaraju. Veću nezaposlenost ćemo kao dosad maskirati prijevremenim umirovljenjem i prostim brisanjem iz evidencije radno sposobnih. Samo ni bankama tada više neće biti svejedno, jer mali dug je problem dužnika, a veliki već postaje problemom reketara.

Slijedno, dodatnim zaduživanjem za tekuće rashode i dodatnom rasprodajom državnih resursa, koja neminovno slijedi nastave li se dosadašnji trendovi, Hrvatska će potpuno izgubiti bilo kakve uzde u provođenju vlastite ekonomske politike. Naprosto neće više imati kanale kojima bi mogla provesti iole ozbiljniji potez, koji ne ovisi o slobodnoj volji tržišta, odnosno ako želimo biti realni - o sasvim upravljanom, proračunatom interesu inozemnog kapitala. Time će proces porobljavanja društva biti potpun. Tada na scenu stupa vrlo realan scenarij s nedemokratskim, tehnokratskim nadzorom od strane EU, potpuna prodaja preostale nacionalne imovine radi financiranja kamata na dug i beznadno životarenje na periferiji kapitalizma, po svoj prilici uz nesvjesno utapanje u potpunoj uvjerenosti u vlastitu nesposobnost i s pričama kako je nekad, eto, bilo bolje.

Naravno, ne mora biti ovako, konačan ishod ovisit će prvenstveno o nama i ovo je prije svega hitni poziv na buđenje jer još uvijek nije prekasno. Kao što je još davno rekao Rudolf Bićanić, a povijest se uvijek ponavlja: „Mi moramo činiti još velike napore, da naše vlastito narodno gospodarstvo sredimo. Mi smo u gospodarskom pogledu jedna od najneorganiziranijih zemalja u Europi. Vremena mnogo nemamo, jer se događaji razvijaju veoma brzo. Izbora također nemamo u tom pogledu. Za nas se postavlja pitanje: ili ćemo sami organizirati naše gospodarske snage, ili će nas stranci organizirati. A to, razumije se onda, ne u našu, nego na svoju korist. Zato moramo poći od sebe i dati se na posao.“ Naposljetku, došao je trenutak da prestanemo u sebi ponavljati: „kad bude vrijeme za to!“, jer njihove hladne cijevi već su dočekale znak. Naprotiv, vrijeme je sad, a promjena je u nama. I na nama je da mijenjamo.

 

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?