Mediji i političari često pričaju o "izbornom zakonu", a potencijalne promjene se uglavnom svode na kozmetiku i trivijalije.

No najveći problem izborâ i njihove demokratičnosti je ogroman utjecaj novca na njih (a novac nije demokratski i po realnim zaslugama raspoređen - sjetimo se kako je nastala nova bogataška klasa u 1990-ima) te medijskih kuća (koje su ili državne, tj. pod kontrolom aktualne vlasti, ili privatne, tj. pod kontrolom privatnog kapitala, koji ima vlastite interese). Ako pola godine u svim dnevnicima gledate samo KGK, Milanovića i Škoru, jasno da će bar 80% ljudi samo njih percipirati kao "realne" kandidate. Ako još pritom krupni kapital financira iste te kandidate pa su samo oni u TV-reklamama, na džambo-plakatima itd., sve je jasno.

No tehnički bi bili izrazito lako zamisliti sistem u kojem bi se utjecaj novca i kapitala u velikoj mjeri eliminirao, čak i u okviru nedirnutog političko-ekonomskog sistema. Dat ću primjer predsjedničkih izbora.

Kao prvo, trebalo bi zabraniti/ukinuti:

  1. ankete
  2. reklame
  3. plaćene kampanje

Problem je što sve ove stvari ovise o novcu (a novac nije, kako rekosmo, ni podjednako ni pošteno ni neutralno raspoređen u društvu). Pa će neki imati i previše novca za naručivanje anketâ, za reklame po TV-u, plaćene emisije, džambo-plakate, letke, štandove itd., a drugi neće. Neki će imati novca da obigraju cijelu zemlju, drugi neće. Kad je to tako, onda se izbori često svedu na tko ima više novca, a ne na to tko ima bolji program. Veća prisutnost u medijima automatski nekoga gura među favorite. Također, anketama se vrlo lako manipulira ako se ima parâ pa netko postane "favorit" i onda je to začarani krug jer se "favorite" više prati, o njima se najviše govori i onda na kraju i budu favoriti (samoispunjavajuće proročanstvo).

Kao drugo, potpise ne bi trebalo skupljati kao sada, gdje su opet u prednosti oni koji, kao Škoro, mogu plaćati puno štandova, ljude koji štandiraju, svaki skupljeni potpis, reklame itd. Potpisi bi se mogli vrlo lako (i u dužem razdoblju) skupljati u prostorijama javne uprave i na internetu (organizirano od države). Dakle, za sve jednako - pa će tko ima podršku za svoj program potpise i dobiti, imao novca ili ne.

Bilo tko tko želi na izbore bi mogao iznijeti svoj program (koji bi mogao biti bilo kakav - uz iznimku otvoreno fašističkih programa), on bi bio obznanjen na internetu, na javnim mjestima i u medijima (to bi bila zakonska obaveza). To bi pročitali svi koji to žele i onda bi se potpisivali za kandidata kojeg preferiraju - pod istim uvjetima za sve.

Treće, svi koji prikupe 10.000 potpisa (ako se držimo sadašnjih propisa u tome) idu dalje u službenu kandidaturu. Ona bi morala izgledati - kako bi se ukinuo utjecaj novca, kapitala i time privatnih interesa - potpuno drugačije nego danas. Svi kandidati bi bar nekoliko mjeseci (ako ne i duže) morali sudjelovati u skoro pa svakodnevnim javnim debatama na televiziji, u kojima bi sudjelovanje moralo biti obavezno za sve kandidate, i u kojima bi se detaljno pretresali svi vidovi programa. Također, država bi u svim većim centrima u zemlji organizirala u velikim dvoranama i (opet obavezna) javna predstavljanja za sve kandidate. Tako bi svi kandidati pod istim uvjetima dobili priliku izložiti svoje ideje, bez da to ovisi o medijima koji stvaraju favorite svojim odabirom i o novcu koji kandidati imaju na raspolaganju.

Kada bi se ovo sve provelo - a tehnički nema nikakvih problema da se to instantno provede - izbori bi bili daleko pravedniji i demokratičniji. Naravno, to ne bi riješilo sve probleme - npr. teško da bi se moglo zabraniti kolumnistima da više kao "realne" spominju jedne kandidate od drugih, da više guraju jedna politička i ideološka rješenja od drugih i sl. (što se u osnovi svodi na problem privatnog/kapitalističkog vlasništva nad medijima i njihovom guranju njima odgovarajuće ideologije, što je zapravo zapreka pravoj demokraciji), no ako bi se svi kandidati svaki dan predstavljali na televiziji, to bi time bilo dosta anulirano. Drugi su problemi i to da utjecaj na izbore i ideološku klimu općenito imaju i drugi faktori - npr. obrazovni sistem (koji djecu odgaja kako vlastima odgovara), utjecaj Crkve (koja opet dobiva pare od države, "vraća" joj se imovina, ima utjecaj kroz škole itd.) i sl. To se, jasno, ne može adresirati samo kroz pitanje izbornog sistema, no to je druga tema koja bi zahtijevala potpune društvene promjene, a ne samo promjenu izbornog sistema.

U svakom slučaju, čak i u okvirima kapitalističkog parlamentarizma gornje (ili slične) reforme, koje bi stubokom promijenile izborni sistem i značajno ga demokratizirale, ne bi tehnički bilo uopće teško postići. No problem nije ni otprilike u tome što bi takvo što bilo tehnički neizvedivo - stvar je u tome što sadašnji sistem, koji ovisi o novcu i koji kontrolira privatni (medijski) kapital, pogoduje onima koji u njemu trenutno profitiraju. I oni ga, jasno, nemaju namjere mijenjati.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?