Iako on naizgled predstavlja „uljuđenije” lice od KGK, Zoran Milanović zapravo ne predstavlja nikakvu promjenu. Milanović se niti sam ne smatra kandidatom ljevice, očekujući vjerojatno da će mu to glasačko tijelo dati glasove i tako i onako, dok se u kampanji od samog početka, kao i u svojem mandatu dodvorava desnom biračkom tijelu, koje je za njega ipak teži zalogaj.
I bez vlastitog deklarativnog odustajanja od progresivnih lijevih ideja, njegova politika predstavlja tipičnu trećeputašku liniju spajanja tržišta sa socijalnim usmjerenjem - oksimoronski apstraktni kolaž “lijepih želja” očišćen od svakog političkog sadržaja. To je stav da se radnici i kapitalisti samo trebaju složiti, da nam je potrebno samo malo više reformi i discipline (objašnjavajući našim mentalitetom naše loše stanje), te će se stvari od sebe riješiti. No nije to samo Milanovićeva retorika, mnogi na lijevom centru ponavljaju takve priče do zadnjeg slova, istovremeno smatrajući sebe promjenom. Upravo Milanovićev put može nam pokazati kako takav popis lijepih želja završava i da nema promjene bez korjenite promjene.
Nabrojimo samo neke od stvari koje su bile posljedica takvog tržišno-socijalnog usmjerenja, što je sve doneseno i učinjeno u mandatu njegove Vlade, a što ga (između ostalog i) diskvalificira kao kandidata ljevice:
- Zakon o radu koji je omogućio lakše otpuštanje radnika, prekovremene neplaćene sate i porast privremenog zapošljavanja koji nas je smjestio na prvo mjesto u EU prema ugovorima do 3 mjeseca. Ugovori na određeno su takvim mjerama skočili s 14 na 22% dok je EU prosjek tek 14%. Više od 50% mladih je na takvim ugovorima, dok je EU prosjek tek 32%. Kao posljedica toga danas smo prvi po ugovorima o radu s trajanjem do tri mjeseca koji su porasli čak 18 puta.
- Zakon o predstečajnoj nagodbi u kojima su velikim firmama oprošteni milijunski dugovi (Varteks, TOZ, EPH, Taxi Cammeo, Dalekovod, Magma, Kerum i dr.), dok su radnici tvrtki ostajali na ulici, a sve putem zakona koji je Pravni fakultet proglasio koruptivnim
- privatizacija brodogradnje koja je dovela do kolapsa brodogradnje
- zagovaranje privatizacije svega što je ostalo državno, formalizirajući taj stav Strategijom upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH
- donošenje Nacionalne strategije razvoja zdravstva koja javno zdravstvo predstavlja kao zastarjeli model, čiji ministar zagovara daljnju privatizaciju primarne zaštite
- nespremnost da se riješi korupcija, braneći članove svoje stranke kao što su Milan Bandić, Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo pa i druge, kao što je optuženi HNS-ovac Andro Vlahušić
A ako se Milanovića pak bira zbog svjetonazorskog aspekta jer se čini da je on, ako ništa drugo, civiliziraniji od aktualne predsjednice, zapravo iz njegovog mandata možemo svjedočiti kako se normalizacija nenormalnog zbiva lakše u okviru navodno „civilizirane” i umivene politike, nego brutalne nacionalističke politike pri kojoj je svima jasno što je crno a što bijelo.
Upravo su Milanovićeve politike amnestirale tuđmanizam, jer riječ je o političaru kojem je uvreda da je nekom majka bila “vojna lekarka”, koji smatra da je pozdrav “Za dom spremni” - nevažan, koji je Franji Tuđmanu posvetio aerodrom, koji je tolerirao teror šatoraša u Savskoj; koji nije raskinuo Vatikanske ugovore već je tvrdio da SDP zastupa kršćanske vrijednosti.
Ukratko ono što je Milanoviću „normalno” ne bi trebalo biti normalno, nije normalno da ljudi iseljavaju, da umirovljenici žive u siromaštvu, da imamo 300 tisuća gladne djece, nije normalno smatrati da je nasljeđe tuđmanizma u redu...