(Izjava povodom posjeta radnicima „Đure Đakovića u Sl. Brodu” 11.11.2019.)

Radnici Đure Đakovića, iz Slavonskog Broda već treći tjedan štrajkaju zbog neisplaćenih plaća za rujan. Dok za teški rad koji obavljaju radnici u zapadnoevropskim zemljama primaju plaće od nekoliko tisuća eura, našim radnicima se uskraćuje isplata i tih bijednih par stotina. Paradoksalno dok su radnici dovedeni u egzistencijalnu krizu, dioničari trljaju ruke jer dionice Đure Đakovića ovih dana - rastu.

O čemu je ovdje riječ – tvrtka koja ima popunjenu listu narudžbi, uspješnu proizvodnju vagona i vojni program, ulazi od prošle godine u probleme. Bivši upravitelj Tomislav Mazal prilikom predaje tvrtke svojem nasljedniku – Marku Bogdanoviću početkom 2018. izjavljuje da je tvrtka stabilizirana, spremna je za dokapitalizaciju i novog vlasnika. Do kraja te godine poduzeće će gomilati gubitke (od skoro 39 milijuna kuna, dok je godinu prije gubitak iznosio manje od pet i pol milijuna kuna), upravitelj Bogdanović će prije tri tjedna podnijeti ostavku.

Prošle godine Đuru Đakovića država skida s popisa tvrtki od državnog značaja. Taj korak pozdravlja najveći pojedinačni dioničar Nenad Bakić koji ima 17,71 posto dionica i poručuje da u skidanju te tvrtke s liste tvrtki od posebnog državnog interesa ne vidi nikakvu manu te da bi to moglo olakšati pronalazak strateškog partnera, a protivljenje većine slavonskobrodskih političara toj Vladinoj odluci naziva „politikantskim”. Nenad Bakić, čiji kolega iz projekta MojPosao Igor Žonja obnavlja funkciju predsjednika Nadzornog odbora, od početka štrajka radnika zbog isplate plaća nije se oglasio.

Đuro Đaković je pak u probleme s isplatom plaća ušao iz razloga što su banke tražile jamstva od Republike Hrvatske koje nisu dobile. U čemu je problem i može li ga se riješiti daljnjom privatizacijom, traženjem „strateškog partnera”? Hrvatsku zahvaća domino-efekt povlačenja države iz industrije, iako aktualni tragični slučajevi poput Uljanika i Brodotrogira pokazuju da je povlačenje države i privatizacija siguran put za zatvaranje nekad uspješnih poduzeća. Ne samo da nakon privatizacije ne vidimo razvoj i povećanje broja zaposlenih već je u velikom broju slučajeva riječ i o zatvaranju poduzeća. Vladajući ideolozi danas pozivaju da na bubnju završe i posljednji ostaci ostataka neprivatiziranih poduzeća poput Hrvatske poštanske banke i HEP-a iako se zadnjih 30 godina sve radi po istom modelu s neuspješnim rezultatima.

Sve se to zbiva pod krilaticom da je „država najgori gazda”, da je prema Đuri Đakoviću bila maćeha, te da slobodno tržište jamči općedruštveni prosperitet, kao i da je potrebno u Đuru dovući privatnog investitora i “zdrav kapital”. Tvrdi se da se prodavati mora, jer živimo iznad svojih mogućnosti. Ipak, pa i u slučaju Đure, pokazuje se da bi država trebala biti ta koja stabilizira tržišne potrese i koja bi trebala privredu organizirati u cjelinu, naročito u perifernim ekonomijama bez političke moći i idealne ekonomske niše ili specijalnosti. Uostalom i u mnogim se bogatim zemljama centra EU države nacionalizacijom vraćaju na stare posjede u brodograđevnom, naftnom i prometnom sektoru. Deindustrijalizacija i gubitak radnih mjesta mogu dovesti do novog vala iseljavanja iz Slavonije. Radnici „Đure Đakovića” već su upozorili da iz poduzeća odlaze oni najmlađi i oni bez kojih pogon ne može.

Država koja je 30% vlasnik još uvijek može urgirati, no ne samo na način koji je sugerirao bivši upravitelj koji zasigurno snosi odgovornost za nastalo stanje. Svakako jedan od mogućih koraka jest nastavak restrukturiranja, sukladno Smjernicama Evropske komisije o državnim potporama za restrukturiranje nefinancijskih poduzetnika u teškoćama. Iako će Vlada, ako pratimo uljanikovski scenarij, tvrditi da su joj „ruke vezane” - i ovom okviru Vlada ima instrumente za zaštitu vlastite industrije.

No, potrebno je i državno preuzimanje upravljanja, vraćanje Đure Đakovića na popis tvrtki od državnog značaja, nacionalizacija, te zaustavljanje privatizacije. Ministar Horvat kaže kako Đuro Đaković grupa treba ozbiljno restrukturiranje i strateškog partnera, očito pripremajući teren za prodaju Đakovića. Ista stvar je bila s brodogradilištima – kad je prodan Brodotrogir Danku Končaru govorilo se da će taj „strateški partner” obnoviti proizvodnju, modernizirati pogone i pokrenuti zapošljavanje. Ništa od toga se nije desilo niti u Uljaniku, niti u Brodotrogiru niti u bilo kojem drugom poduzeću u sklopu „lijepe tranzicijske priče”. Svaki puta je scenarij isti - poduzeće koje nije niti bilo u problemima odjednom treba spasitelja u liku „investitora” da bi potom bilo opljačkano i zatvoreno.

Iako radnici imaju “čvrsta” jamstva da će plaća biti isplaćena u ponedjeljak, ne bi trebali pristati na tiho gašenje, pritiske otkazima, odlazak svojih kolega, već aktivno pritiskati Vladu na rješavanje problema. Prodaja Đure Đakovića možda nekom privatnom dioničaru može biti korisna, ali to nije korisno za nacionalnu ekonomiju niti za same radnike.

Danas sam došla u Slavonski Brod radnicima Đure Đakovića izraziti podršku ali i ponuditi pomoć, između ostaloga i u objedinjavanju radničkih borbi poput onih u brodogradnji – solidarni i ujedinjeni radnici mogu lakše postići ciljeve u korist radništva, a onda i u korist narodne većine.

Za narodnu većinu, a ne bogatu manjinu!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?