Danas kada se obilježava Dan neovisnosti raskid svih državnopravnih veza s bivšom Jugoslavijom, koji se desio 8. listopada 1991., a koji se smatra početkom hrvatske neovisnosti - treba reći da malo toga imamo za slaviti. Hrvatska je danas sve samo ne „neovisna” - njome se upravlja iz Bruxellesa i Washingtona, premijeri i predsjednici obnašaju svoje funkcije samo kao privremene stanice na putu do ugodnih pozicija u briselskoj i vašingtonskoj birokraciji, zemlja je po nalogu Europske komisije deindustrijalizirana, a njezina ekonomija svedena na uslužne djelatnosti, dok je ostatak u rukama stranih korporacija – od banaka 95% u stranom vlasništvu, energetskog sektora, telekomunikacijskog, do stranih trgovačkih lanaca.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poziva strane diplomate da pojačaju pritisak na lokalne političare kako bi “proveli nužne reforme”, što će reći da pojačaju pritisak na one obespravljene – daljnjim „bolnim rezovima” i sanacijama štete krize koju obespravljeni nisu prouzročili, ali čije će posljedice dugo plaćati. Premijer Andrej Plenković zdušno provodi te „reforme”, čije posljedice su bolne za većinu – jedna trećina ljudi u RH živi na granici siromaštva, više od pola ukupnog broja umirovljenika je siromašno, čak 300.000 djece je siromašno - idu spavati gladna, nemaju toplu odjeću, nemaju osnovne potrepštine. Pri tome se niti predsjednica niti premijer svojim sluganskim, antiradničkim, antinarodnim mentalitetom bitno ne razlikuju od svojih prethodnika.

Hrvatska „neovisnost” danas više podsjeća na doba austrougarske i ovisnosti o Beču i Pešti, dok se doba Jugoslavije kada je čitava ekonomija bila u društvenom vlasništvu, a u međunarodnoj politici se predvodilo Pokret nesvrstanih - čini kao utopija. Kapitalističkim elitama zato je osobito važno prikazivati današnju „neovisnost” upravo i samo kao odvajanje od socijalističke Jugoslavije, a ne neovisnost od Bruxellesa, MMF-a i Svjetske banke.

Sluganska politika u smjeru interesa kapitala u nas se pokušava kamuflirati falsifikacijom prošlosti, ali i nacionalizmom, demoniziranjem srpske, romske nacionalne manjine, seksualnih manjina, huškanjem protiv imigranata, a sve češće i političkom represijom protiv političkih neistomišljenika. Bogate elite koje se istovremeno pozivaju na „suverenizam“ i drže ljestve stranom kapitalu i domaćim (regionalno udruženim) kapitalistima – uspješno stvaraju podjele među obespravljenima, kao da ima bitne razlike između siromašnih pripadnika većinskog naroda i siromašnih pripadnika manjinskih naroda.

Pozicija „male” zemlje može itekako biti odlučna i suverena – jedno i drugo smo prošli i participirali smo u jednom i drugom geopolitičkom odnosu. Korjenita promjena prema demokratskom socijalizmu 21. stoljeća način je da se prestane sa sluganskim odnosom podređenosti, igrom učitelja i učenika u kojoj naši političari ne igraju za svoj narod.

Za demokratski socijalizam 21. stoljeća!

Za narodnu većinu a ne bogatu manjinu!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?