Prije koji dan se u Europskom parlamentu odlučivalo o tzv. “Rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe”. Tom rezolucijom se potiho progurao desničarski ideologem o borbi protiv svih „totalitarizama“. Samom rezolucijom se u isti koš stavio komunizam s nacizmom i fašizmom. Krunski dokaz za to neoliberalima u EP-u bio je pakt o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke bez imalo osvrta na ono što je prethodilo tom paktu. Navest ćemo samo neke od događaja koji bacaju malo drugačije svjetlo na ulogu zapadnjačkih „demokracija“ u godinama koji prethode Drugom svjetskom ratu:
- Desetljeća japanske agresije na Kinu, uz strahoviti genocid i razaranja. SAD (do tada najveći trgovinski partner Japanu) uvodi embargo tek 1940. godine, kada postaje očito da je rat između dvije sile neizbježan. Osim pojedinačnih apela generalno japanska imperijalistička politika SAD-u nije smetala sve dok nije pokucala na njihova vrata.
- Talijanska imperijalistička agresija na Etiopiju te okupacija iste 1935. - 1937., Zapad nije reagirao.
- Španjolski građanski rat (1936. - 1939.) u kojemu se vojska pobunila protiv Republike, na što su zapadne sile (Francuska i UK) uvele sankcije Republici na kupnju oružja, čime se de facto Republici onemogućila obrana od fašista. Uz to, u potpunosti se zažmirilo na njemačku i talijansku intervenciju u Španjolskoj (čime je Njemačka kršila ugovore potpisane u Versailles-u). Navedenima je bila bolja i fašistička diktatura od revolucije i ljevice na vlasti u Republici.
- Potpisivanje sporazuma protiv Komunističke internacionale 1936. godine između Japana i Njemačke, a kojemu su kasnije pristupile Italija, fašistička Španjolska, Mađarska, Finska te mnoge druge zemlje. Pakt je bio uperen direktno protiv SSSR-a, i radi njega su Sovjeti očekivali napad. Logično je nakon toga potpisati Sporazum o nenapadanju i barem za neko vrijeme odgoditi napad, jer povijest je pokazala, SSSR za njega nije bio spreman.
- Ratno stanje bez objave rata između Japana i SSSR-a na istoku koji se završio tek 1941. potpisivanjem Sporazuma o neutralnosti.
- Njemačka aneksija Austrije tj. još jedno kršenje Versajskog ugovora . 1938., Zapad nije reagirao.
- Komadanje Čehoslovačke od strane Njemačke i Poljske Minhenskim sporazumom 1938. i to usprkos obrambenom paktu SSSR-a, Francuske i Čehoslovačke. Podsjetimo da predstavnici Čehoslovačke i SSSR-a nisu pozvani na konferenciju. Čehoslovačka je bila poklon Hitleru, poklon koji su mu uručile Francuska i Britanija.
- Talijanska aneksija Albanije 1939., Zapad nije reagirao.
- Uporna odbijanja Francuske i Velike Britanije da se sa SSSR-om potpiše antifašistička koalicija i višestruka kršenja ranije potpisanih ugovora, kojima se Njemačka pokušala okrenuti na istok.
- SAD drži tijesne diplomatske odnose s fašističkom Italijom sve do trenutka uključivanja Italije u rat 1940. SAD-u nije smetao niti Mussolinijev fašizam, niti talijanski imperijalizam. Možemo i o cijelom nizu izjava Chamberlaina ili Churchilla u kojima se otvoreno dive Hitleru.
- I na kraju jedna činjenica, 80% svojih gubitaka su u tome ratu Sile osovine imale na ratištu SSSR-a. Dakle, 4/5 rata je iznio SSSR.
Period pred Drugi svjetski rat prije svega obilježile su politike „popuštanja“ nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji i japanskom imperijalizmu te diplomatski promašaji Francuske, Velike Britanije i SAD-a. Iako su tajni dijelovi samog ugovora Molotov-Ribbentrop i dan danas predmetom rasprava povjesničara i treba ih kritički promatrati, odnosno njihova (ne)opravdanost s obzirom na to da se radilo o teritorijima koji su Rusiji oteti uslijed Ruskog građanskog rata i intervencije Zapada u tom ratu usmjerenih protiv Sovjeta, ovakva dvostruka mjerila te licemjerje koje se događa u EP su prije svega opasan pokušaj revizije povijesti.
Fotografija: Adolf Hitler se rukuje s Nevilleom Chamberlainom