EU vodi politiku deindustrijalizacije na periferiji EU, priječeći državne subvencije što izravno šteti našoj privredi, a u ovom trenutku posebice brodogradilištima koja nigdje ne funkcioniraju bez državne pomoći. EU politike prema brodogradnji su neoliberalne i tehnokratske – one idu prema zabrani vertikalnih (sektorskih) subvencija i povećanju konkurentnosti. Konkurentnost ne može biti jedini kriterij. Kada bi se gledala isključivo profitabilnost i troškovna efikasnost pojedinačnih proizvođača i prema tome oblikovale javne/državne politike tada bismo kompletno ugasili domaću poljoprivrednu proizvodnju koja je puno veći primatelj subvencija od brodogradnje. (U 2016. godini poljoprivreda je subvencionirana s 5 milijardi kuna, dok je za brodogradnju izdvojeno 315 milijuna kuna.) Profit pojedinačnih tvrtki i troškovna konkurentnost ne trebaju biti primarni parametar, već to treba biti ukupni društveni učinak na proizvodnju, zaposlenost i dohodak.

Protiv deindustrijalizacije!

O brodogradnji se samo čuje kao o "rupi bez dna", no sredinom osamdesetih godina u bivšoj državi, brodogradnja je bila jedna od ključnih grana privrede. Jugoslavija je bila među osam najjačih brodograđevnih zemalja u svijetu. Iako je to niskoprofitabilna industrija (do 5 % dobiti) ona je industrija na koju se vežu druge (pa i mnogo profitabilnije) grane industrija: metalurgijska, elektronička, drvna industrija.

Kako bismo pak dugoročno brodogradnju postavili na noge potrebna su tri radikalna zaokreta - podržavljenje ove strateške industrijske grane, stvaranje institucionalnog okvira za provođenje industrijskih politika podrške brodogradnji i radničko upravljanje (a ne malo dioničarstvo). Intervencionizam i subvencije su nužni, ali ne kako bi država sanirala gubitke i predala brodogradilište privatnom kapitalu, već kako bi osigurala potporu za rad i razvoj. Jedini način da se devastirana brodogradilišta vrate u život je da radnici preuzmu brodogradilišta, a da država brodogradnju potpomaže. Nacionalizacija brodogradilišta važna je pretpostavka za trasiranje takvog puta i oblikovanje institucionalnih uvjeta za progresivnu industrijsku politiku koja će biti u interesu radne većine, a ne kapitala.

Osim podržavljenja ove strateške industrijske grane, izgradnje institucionalnog okvira za provođenje ciljane industrijske politike podrške brodogradnji (poput specijaliziranih izvoznih banaka, clustera koje sinergijski povezuju znanstveno-istraživački sektor i proizvodnju, itd.), nužno je uvesti i radničko samoupravljanje. Radničko upravljanje je nužno jer samo radnici koji upravljaju poduzećem imaju interes da proizvodnju nastave, a ne da na mjestu brodogradilišta otvore, recimo, luksuznu marinu ili pokrenu nekretninski biznis. Vlasnicima je cilj zaraditi, a više-manje im je svejedno što će proizvoditi i koje će usluge pružati njihova tvrtka. Končar je u Brodotrogiru prenamijenio dio brodogradilišta za luksuznu marinu koja je danas mjesto u kojem se odmaraju razni celebrityji koji sa svojim jahtama uživaju u našem Jadranu. Končar dobro zarađuje, no brodogradilište ima problema s likvidnošću, kasni se s isplatom plaća, ne plaćaju se na vrijeme kooperanti i dobavljači, krši se kolektivni ugovor.

Privatni biznis će se uvijek pravdati da mora zaraditi, a da brodogradnja ne donosi dovoljno. (Tako se i alokacija dijela Brodotrogira najavljivala kao početak novih ulaganja, nove poslovne politike novih radnih mjesta). Privatni interesi ograničavaju pokretanje razvoja i otvaranja novih radnih mjesta. Za privatni kapital gašenje brodogradnje ne predstavlja problem – za radnike u brodogradnji, brodogradnja je pak egzistencijalno pitanje.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?