Piše: Mirta Mataija

Ponekad imam osjećaj da mi nešto, netko u ovoj mladoj demokraciji želi iščupati sjećanja iz moje glave, onako kako se čupa korov iz vrta, baš onako kako se čisti nekakva smetnja, nekakav trun iz oka, kamenčić iz cipele. Tako nasilno i grubo, bez imalo želje da se sakrije namjera, takvim bezočnim lažima. Kao da se ono što se dogodilo nije nikada dogodilo.

Ali sjećanja su zeznuta stvar. Ona ne žive u jednom dijelu, ona nisu onaj neugodni iver što ga, u alkohol umočenom pincetom i iglom iščeprkaš iz prsta u koji se zabio nepažnjom. Sjećanja su više kao zrak koji ne možeš isprazniti iz prostorije, kao voda koja se razlije po ulicama, kao oblaci koje ne možeš podijeliti na pola – ona su posvuda i k tome fraktalna. I tako ja pamtim ovaj grad, živ i sretan, pogonjen onom samosvjesnom industrijom što je kao savršeni mehanizam pokretala i hranila njegovu dušu. Pamtim i nas klince koji smo pjevali o ljubavi i miru, te između Konta i Palacha tražili svoj komadić besmrtnosti.

Kad se spomene djetinjstvo moja prva asocijacija su ruže. Ne irisi, ne narcisi, ne čak ni ona mandarina u tirkizno zelenoj limenoj bačvi koja je obilno rađala slatkim, sočnim plodovima u našem riječkom dvorištu ponajviše zahvaljujući golemom trudu naše bake.

Meni nitko ne može reći da sam živjela u tamnici okružena koljačima čiji su očnjaci virili ispod bradatih usta, čekajući da mi rastrgaju vratne žile ako samo nehotice spomenem da sam Hrvatica. Ja sam živjela u gradu u kojem se slušao rock, u kojem se igrao stolni tenis i košarka, gradu u kojem smo za ljude druge boje kože najprije pomislili da su studenti na našim fakultetima. Živjela sam u gradu u kojem se s osobitom pažnjom slušala Pomorska večer i iščekivale vijesti o kretanjima brodova na kojima su plovili naši očevi. Do danas ne znam kako su se dogovarali, ali telefonski su pozivi iz bilo kojeg dijela svijeta dolazili točno u onaj čas kad bi naša mama stala pred telefon. Prethodno bismo moja sestra, bratići i ja onako važni otrčali do susjeda dvojnika, inače umjetnika, a s umjetnicima čovjek nikad nije siguran – provjeriti je li telefonska slušalica dobro spuštena.

Da, znam da nije bilo benzina i da se vozilo par-nepar. Sjećam se i onih redukcija struje koje je naša nona znala pretvoriti u prave avanture. Samo par svijeća koje bi pripremila ranije i petrolejka pretvarale bi obično popodne u vrhunski doživljaj pisanja zadaće pod drhtavim plamenom. Ne nosim ožiljke na duši zbog tih redukcija. I nemam traume koje moram liječiti na skupom psihijatrijskom kauču zbog „nestašice” banana, a još manje zbog toga što se nije smjelo govoriti protiv Tita!

Jer sjećam se uzbuđenja koje je pratilo otvaranje Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. I onog snijega koji je zameo Rijeku baš te zime pretvorivši ulicu Narodnog ustanka; koja danas nosi ime Vukovarska ulica; pretvorivši tu važnu ulicu u skijalište. Sjećam se kako smo vukli i vukli sanjke na vrh snijegom pokrivene ulice Paje Širole, jedne od rijetkih koja je sačuvala svoje herojsko ime, i spuštali se onom kratkom nizbrdicom i prevrtali se na dnu, na onom zavoju, praveći se da jurimo bob stazom na Trebeviću. I nakon prevrtanja na dnu opet gore, na vrh, na vrh!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found