Napisao: Drago Markiša

Često se zdvaja oko slabosti ljevice danas i analizira se što je pošlo po krivu i zašto ljevica, više od 10 godina nakon početka krize i nezavidne situacije u svijetu (povećavanje nejednakosti, klimatske promjene koje kapitalizam očito neće moći spriječiti), nikako ne uspijeva znatnije napredovati. No ono što je ljevicu uvijek odlikovalo je njezin materijalistički pogled na povijest i svijet – stoga će biti korisno materijalistički pogledati što se promijenilo i zašto danas veliki val lijevih revolucija kakav je bio aktualan prije 100 godina (pa čak i prije nekoliko desetljeća) danas izgleda nemoguće. Krenimo redom:

1. Ekonomski je model – van današnjih velikih „tvornica svijeta“ kao što je Kina – danas takav da otežava radničko, sindikalno i političko organiziranje. Dok su prije 100 godina radnici posvuda dominantno radili u ogromnim tvornicama s više tisuća ljudi, gdje je bilo relativno lako ogromne mase radnika na kupu organizirati, danas je to puno teže, kada ogroman broj radnika radi po malim poduzećima, uslužnim djelatnostima, individualnim poslovima, radi na kompjuteru od kuće, radi u okviru tzv. gig-ekonomije (tipa Ubera) i sl. Ako se ekonomija bude kretala u smjeru automatizacije i robotizacije, ogromna nezaposlenost (ili čak nekakav minimalni osnovni dohodak) će također jako otežati političko organiziranje jer mnogi jednostavno više neće raditi.

2. Novac, bogatstvo i imovina su – kao i prije 100 godina – na strani reakcije i statusa quo. Prosistemske i reakcionarne opcije će uvijek imati i previše sredstava iza sebe, a antisistemske neće. S tim da je relativna nejednakost danas još veća i kapital u odnosu na radništvo ima još više sredstava nego prije.

3. Danas je za bilo kakav vid političke akcije, organiziranje, kampanja i sl. potrebno puno više novca nego prije 100 godina. Pogledamo li samo kako su se agitpropovske kampanje (reformističke ili revolucionarne) vodile prije 100 godina, očito je da su neke stvari ostale iste (i dalje su tu rad na terenu i tiskani mediji), ali se njihova količina znatno povećala (elektronički mediji, internet, sofisticirani reklamni biznis…), a time i trošak.

4. Tehnologija se strašno razvila u zadnjih 100 godina i – koliko god mi možda uživali u društvenim mrežama ili besplatnom skidanju filmova s interneta – razvoj tehnologije je išao u prilog isključivo vladajućoj klasi. Danas živimo u orvelijanskom svijetu masovnog nadzora (u stilu NSA) u kojem vladajuća klasa na raspolaganju ima gomilu moderne tehnologije koja joj omogućava što lakše zadržavanje na vlasti.

5. Premda su vladajuće klase uvijek imale više oružja i moći na svojoj strani, od Spartaka i Gubeca naovamo, danas to više nisu samo vitezovi, konji ili topovi protiv lukova strijela ili pušaka. Danas su to moderne visokotehnološke vojske nepristupačne običnom čovjeku, dronovi i, u konačnici, nuklearne bombe. Nesrazmjer moći je veći nego ikad.

6. Mediji prije sto godina su bili ništa prema onom što imamo danas. Tada su postojale praktički jedino novine – danas novine još uvijek postoje, no tome su se još pridružili i radio, televizija, internet… Mediji su sveprisutni, unatoč iluzijama o „slobodnom“ internetu puno ih je lakše kontrolirati (dovoljno se sjetiti preciznog targetiranja preko društvenih mreža), a još uvijek su, jasno, dominantno ili u izravnom kapitalističkom vlasništvu ili eventualno u vlasništvu kapitalističke države. Osim toga, prije 100 godina mnogi uopće nisu bili izloženi medijima jer velik dio populacije nije znao čitati – danas su svi izloženi medijima i, samim time, medijskoj indoktrinaciji i „proizvodnji pristanka“.

7. Organizirana religija je od pamtivijeka, premda je mogla poslužiti i drugoj strani (npr. njemački seljački ratovi, taipinški ustanak u Kini, teologija oslobođenja i sl.), bila jedno od najučinkovitijih sredstava kontrole („trpite na ovom svijetu da vam bolje bude u sljedećem“). Premda se neko vrijeme činilo da religija slabi, trend se uglavnom obrnuo, a religijska propaganda je u nekim vidovima čak i prisutnija nego prije (prisustvo kroz medije, vjeronauk u javnim školama i sl.).

8. Stvaranje i širenje javnog i općeg obrazovanja je svakako dobra stvar jer bez obrazovanja nema ni emancipiranog pojedinca i emancipatorne politike. Međutim, širenje općeg i javnog obrazovanja ima i svoje druge posljedice – obrazovanje, naime, svakako nije ideološki neutralno niti je kritičko. Kroz obrazovni sistem smo danas svi od malena izloženi indoktrinaciji dominantne ideologije – dok je prije 100 godina dosta ljudi bilo nepismeno ili je imalo svega nekoliko godina škole, danas većina ide bar 8 razreda u školu. Pozitivna strana toga je svakako povećanje osnovne pismenosti (što onda pruža i mogućnost političkog samoobrazovanja), no negativna strana je daleko veća izloženost državnoj indoktrinaciji, koliko god to paradoksalno zvučalo.

9. Jedan od načina da se ljude odvrati od političke akcije je i da ih se okupira nečim drugim. Industrija zabave i eskapističke distrakcije je danas tisućama puta jača nego prije 100 godina. Popularni sportovi, industrija kompjuterskih igara, Holywood (filmovi, serije, muzika…), društvene mreže… – sve to zaokuplja milijarde i pruža im utjehu od mučne svakodnevice.

10. Relativni neuspjesi realsocijalizama 20. stoljeća (i prelazak na kapitalizam i liberalnu demokraciju su trajali više stoljeća i bili su puni uspona i padova) i njihova degeneracija u staljinizam, diktaturu i monstruozne projekte koji nisu više imali nikakve veze s idejama ljevice (Pol Pot, Sjeverna Koreja, gulazi…) i danas jako otežavaju svaku priču o tome da je drugačiji svijet moguć – pogotovo u manipulativnoj, iskrivljenoj i licemjernoj verziji povijesti kakvu nam pruža dominantna ideologija, koja istovremeno ignorira ružnu stranu svoje povijesti.

Ukratko – čisto materijalistički gledano, situacija je danas za ljevicu daleko gora i puno teža nego prije 100 godina. Sve je usmjereno protiv nas i toga moramo biti svjesni. No to ne znači da od borbe možemo i smijemo odustati.

Jer – ako je situacija još u mnogočemu teža nego prije 100 godina – istina je također i to da se još jedna stvar nije promijenila u zadnjih 100 godina. Ispred nas je još uvijek isti izbor – socijalizam ili barbarizam.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?